O problemu odnosa prema zakonu u kontekstu vjerničkoga života govore i Pavlove poslanice. Tako je poslanica Rimljanima, a onda i drugi Pavlovi spisi, usmjerena na prikaz dolaska do Boga vjerom, a ne tek prakticiranjem djela zakona. Vjernikom se tako, uči Pavao, postaje i ostaje živom vjerom u Krista, a ne tek zakonskom pravednošću farizejskoga tipa. Drugim riječima, puko izvršavanje obrednih ili obiteljskih propisa ne jamči da je netko doista i vjernik. Propisi se mogu savršeno do u tančine izvršavati, a da se pri tome nije imalo vremena ući u duhovnost tih uredaba.
Časoslov koji je svaki klerik dužan moliti za narod Božji jer je to obećao već na đakonskom ređenju može se mehanički moliti svakoga dana i pri tome ispoštovati uredba o dužnosti moljenja časoslova, a da se pri tome brevijar nije molio srcem. Na taj način čovjek ostaje prazan. Čitaju se tako odlomci iz Svetoga pisma na način da se s njima ne poistovjećuje. Ne dotiču dušu vjernika te time ne dolazi do onoga što je najvažnije – iskrene preobrazbe ljudskoga srca. Isto vrijedi i za sve što netko čini na planu religijske prakse ako se ta praksa tek »odrađuje« bez imalo emocije, srca i unošenja samoga sebe u ono što se čini. A tu, čini se, i jest korijen problema kod farizeja.
Problem nerazmjera vjerničkoga života u odnosu na Boga i ljude
Evanđelja farizeje, s pravom ili ne, to nije moguće znati, kritiziraju iz razloga što su vjerskim propisima i općenito ljudskomu životu pristupali na odveć legalistički način. Važno je bilo oprati vanjštinu čaše, kako svjedoče evanđelisti dok donose rasprave Isusa s farizejima (usp. Lk 11, 39). Nutrina koja je često ostajala prljava nije bila tako važna. Slika je to koja je više nego jasna, a smjera na ono što čovjek jest u samom sebi. Osoba koja često vodi previše brigu o onome što se vidi na van, a iznutra ostaje izopačena i prljava. Primjenjiva je ta stvarnost i na prakticiranje sakramenta ispovijedi. Naime netko se može ispovijedati tek na ritualan način misleći da je već samim činom ulaska u ispovjedaonicu već sve riješio. Njegovo izricanje grijeha nije potpuno. Kajanje nije iskreno jer mu nije toliko žao zbog grijeha koje je počinio. Ono što je najvažnije jest sama fizička činjenica da je na ispovijedi bio i na tome sve staje. Je li to dovoljno? Čini se da iz svega do sada rečenoga to nije istinska pobožnost ni odraz nečije vjere. Prikaz je to tek nečije vanjske religioznosti, ali ne i istinske vjere koja proizlazi iz dubine duše te time osobu uistinu privodi k Bogu.
Osim problema izvanjske i površne vjerničke prakse još je jedna stvar problematična, a ističe ju evanđelje ove nedjelje. To je problem nerazmjera vjerničkoga života u odnosu na Boga i ljude istodobno. Naime uistinu je puno onih koji pridaju veliku važnost ljubavi prema Bogu i ljube ga svim srcem, dušom i umom svojim, no prilikom prelijevanja te ljubavi prema bratu čovjeku, što je druga zapovijed, toj prvoj slična, nekako kao da zastaju. Odnos s Bogom im je dostatan. Brata i sestru koje vide u problemima, a često im i sami uzrokuju probleme, ne vide toliko važnima u kontekstu ostvarenja svojega vjerničkoga života. Čovjeka tako mogu izrabljivati, činiti mu loše i pri tome govoriti da je sve u redu i da u tome ne vide nikakav problem. Jer krunicu redovito mole, na misu idu svake nedjelje, a i preko tjedna više puta. No ne stignu se pomiriti sa susjedima, braćom i sestrama, majkom ili ocem. Pri tome se u svojim molitvama možda i pomole da se to dogodi, ali sve nekako ostane tek na ideji.
Odnos s Bogom uvijek je i odnos sa čovjekom
Sam odnos s Bogom može se tako poimati tek kao misaoni proces. To je ideja koja je plemenita, ali nema baš neke veze sa stvarnim životom ljudi od krvi i mesa. Baš to kao problem ističe i prvo čitanje iz Knjige Izlaska kada Izraelce Bog uči kako vjeru treba živjeti i u praksi, a ne tek o njoj govoriti i o njoj promišljati za vrijeme molitve. Pridošlice ne treba tlačiti. I to upravo na osnovi vlastitoga iskustva bivanja migrantima, odnosno pridošlicama. Ako ništa drugo, vlastito iskustvo migracija trebalo bi im biti dovoljan razlog da poštuju druge na istom planu. Nadalje, udovice i siročad ne treba rastužiti, nego im pomoći. Jer u njima treba prepoznati samoga Boga. Uči tomu i Krist u evanđeljima (usp. Mt 25) na jednak način. Isto tako posuđivanje novca na kamatu te time izravna šteta drugomu također biva osuđeno. Baš kao i otuđivanje pokrivača susjedu kojemu je to jedini pokrivač. Sve su to čini koji se tiču odnosa među ljudima, a uči Knjiga Izlaska, izravno se tiču i samoga Boga. Jer Bog je u odnosima. Utiskuje se u svaku poru ljudskoga života te želi da svaki čovjek to prizna i prepozna.
Odnos s Bogom uvijek je i odnos sa čovjekom. Uče tomu spisi Staroga, a onda i Novoga zavjeta. Ljubiti Boga, a ne voljeti čovjeka i obratno, protivne su stvarnosti u samima sebi. Put je stoga sasvim jasan – ljubiti čovjeka i u njemu prepoznavati Božji lik, jer to je put prema autentičnomu vjerničkomu životu.
