ŠTO PORUČUJE ISUSOVO KRŠTENJE NA JORDANU Spasenje – po krštenju vodom i Duhom Svetim

Nedjelja krštenja Gospodinova

Snimio: Z. Atletić
Iz 40, 1-5. 9-11; Tit 2, 11-14; 3, 4-7; Lk 3, 15-16. 21-22

Pred kraj babilonskoga progonstva Bog po proroku poziva: »Tješite, tješite moj narod.« Time započinje uvod u Knjigu utjehe u Knjizi proroka Izaije u kojoj je protumačeno da je ropstvo bilo posljedica krivnje naroda koji je »dvostruko primio za svoje grijehe«. Prva dva retka donose Božji govor, koji poziva da se govori »srcu Jeruzalema«. Od trećega retka započinje odgovor na taj Božji poziv. On stiže od »glasa koji viče u pustinji«. Prorok ne pojašnjava čiji je to glas niti daje neki opis koji bi pomogao u identificiranju, nego želi da ostane tajanstven. Glas poziva da se pripremi put Gospodinu. 

Božji dolazak znači spasenje

Među babilonskim spisima nađeni su slični tekstovi koji govore o stazama kojima prolaze procesije ili pobjedničke povorke, a pripremane su za prolazak boga ili kralja pobjednika. Sveti pisac koristi se istom književnom vrstom kako bi najavio prolazak Božji. To je staza kroz stepu i pustinju. Obje se vrste krajolika spominju u izvještajima o izlasku iz Egipta i prolasku naroda prema obećanoj zemlji. Osobito je tema izlaska bila draga Židovima u doba babilonskoga progonstva te su vjerovali da Bog, koji je nekoć oslobodio svoj narod iz Egipta, ponovno može povesti svoj narod prema njegovoj zemlji. Tom se slikom koristi prorok kada govori o pripremanju puta kroz pustinju. Procesija će se sastojati od Božjega naroda, a na njezinu čelu stupat će sâm Bog. Taj će povratak u obećanu zemlju biti toliko silan da će svima biti jasan znak Božjega djelovanja. Prorok je »glasnik radosne vijesti« koji treba podići glas bez straha i svim judejskim gradovima najaviti Božji povratak: »Evo Boga vašega!« Jeruzalem, kao središte Judeje u koju se Židovi imaju vratiti, postaje prvi glasnik spasenja. Bog dolazi ponovno se nastaniti u svom Hramu. Božji dolazak znači spasenje upravo zbog Božje moći. On »mišicom svojom vlada«, što opet podsjeća na Božju čvrstu mišicu prilikom izlaska iz Egipta. Bog se vraća u Jeruzalem, a pred njim stiže i nagrada gradu: njegov narod. 

Isusovo krštenje – poistovjećivanje s ljudima

Lukino evanđelje ima vrlo opširan tekst o propovijedanju Ivana Krstitelja te evanđelist smješta njegovo djelovanje u točno određen vremenski okvir kojim vrlo precizno stavlja Ivanovo djelovanje u povijesni kontekst, što je Lukina osobita karakteristika i na drugim mjestima. U nastavku se opisuje Ivanovo propovijedanje koje je u narodu poticalo pitanja. Mesijanski i apokaliptički pokret već su dugo imali brojne pristalice među Židovima koji su se nadali spasenju od strane vlasti u Judeji i konačnoj objavi Božje slave nad Izraelom. Stoga kad su vidjeli kojom odlučnošću Ivan poziva na obraćenje, pitali su se »nije li on možda Krist«, što znači Mesija. Ivanov je odgovor vrlo znakovit. On doista krsti vodom, no taj krst samo je znak obraćenja i ne smije ga se poistovjećivati s kasnijim kršćanskim krstom. Sâm Ivan predstavlja Isusa kao jačega od sebe. I to je tema vrlo važna za Luku. On je bio svjestan da su u doba prve Crkve postojali i Ivanovi sljedbenici koji nisu prihvatili Krista. U Djelima apostolskim Luka opisuje Pavlov susret s takvom zajednicom u Efezu, čiji su članovi bili kršteni »krštenjem Ivanovim«. Njima Pavao tumači: »Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa«. Isus pak prima također Ivanovo krštenje. Luka naglašava da se to dogodilo »kad se krstio sav narod«. To je još jedan vid Isusova utjelovljenja i njegova poistovjećivanja s ljudima. Osim toga, evanđelist naglašava i Isusovu molitvu. Svi važni trenutci u Lukinu evanđelju započinju slikom Isusa koji moli. Sada se, za molitve, događa bogojavljenje, u kojem se Bog pokazuje kao trojstven, a Isus kao ljubljeni Sin. 

Isus uvodi vjernike u Božju obitelj

Dva odlomka iz Poslanice Titu složena su u nedjeljno liturgijsko čitanje. Njihova je tema Božja objava. U prvom odlomku govori se o pojavi »milosti Božje« kao »spasiteljice svih ljudi«. Božja je milost spasiteljica ako odgaja ljude da se odreknu bezbožnosti i požuda te »razumno, pravedno i pobožno« žive u svijetu. Taj život ljudi u ovom eshatološkom vremenu odvija se u iščekivanju njegova drugoga dolaska, u iščekivanju »blažene nade i pojavka slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista«. Dotada, po njegovim zaslugama, kršćani su narod izabrani, narod koji ima Boga na svojoj strani, koji ima njegovu punu zaštitu i njegovo vodstvo. Upravo zbog toga oni su sposobni za »revnovanje oko dobrih djela«. Drugi odlomak govori o prvom Kristovu dolasku koji se očitovao kao »dobrostivost i čovjekoljublje«. Ovdje je naglašeno da spasenje ipak ne dolazi po dobrim djelima, po ljudskom nastojanju, nego po božanskom milosrđu, a ono se ostvaruje u krštenju vodom i Duhom Svetim. Posrednik je toga milosrđa Isus Krist po kojem vjernici postaju »baštinici života vječnoga«. Krist tako, po krštenju, uvodi vjernike u Božju obitelj te oni primaju njegovu snagu za život i, nakon smrti, jamstvo života vječnoga.

IZVORGlas Koncila br. 2/2019.
Prethodni članakPORUKA PAPE FRANJE ZA 52. SVJETSKI DAN MIRA Dobra je politika u službi mira
Sljedeći članakNOVA GODINA, NOVA NADANJA Hoće li se 2019. pamtiti po odlukama ili po izgovorima?