U malenoj crkvi svete Marije u Kotoru, u tišini bogoslužnoga prostora, u staklenom lijesu na pokrajnjem oltaru i danas je izloženo neraspadnuto tijelo bl. Ozane. Što možemo pomisliti kada tiho uđemo u tu skromnu crkvicu te se nađemo pred njezinim tijelom koje je gotovo 460 godina ostalo neraspadnuto? Netko će možda pomisliti da je riječ o prirodnoj pojavi i da njezino mumificirano tijelo nije plod nadnaravne Božje milosti. Drugi će se možda zamisliti i zapitati kako je moguće da su kosti i dijelovi tijela ostali tako dugo neraspadnuti te što nam ta prva hrvatska blaženica i danas poručuje? Jesu li to jasni znakovi njezine svetosti koja se očitovala još za njezina života kada je pružala utjehu te u molitvi i pokori preporučivala građane Kotora Božjemu zagovoru i pomoći? Zasigurno današnjemu čovjeku koji je s jedne strane zaokupljen svojim tijelom i promiče kult tijela, a s druge to isto tijelo degradira na razinu trgovačke robe nije jednostavno odgovoriti na ta pitanja. Neraspadnuto tijelo bl. Ozane stavlja pred nas mnoge upite i istodobno govori snažnije od svake riječi te je, na određeni način, znak vremena. Osobito danas kada je tijelo s jedne strane pobožanstvenjeno i kada mnogi teže idealnoj ljepoti te ne zaziru i od skupih korekcija vlastitoga tijela, a s druge kada je to isto tijelo često komercijalizirano i obezvrijeđeno u svojoj ljepoti i stvorenosti te svedeno na puko sredstvo sebičnoga užitka.
Blažena Ozana njegovala je duhovnost i živjela asketskim životom koji je bio karakterističan za ono vrijeme. Kao dominikanska trećoredica izabrala je život zatvorene anahoretkinje, odnosno rekluze ili »zazidane djevice«. Iako danas ne znamo mnogo o načinu njihova života, ipak sa sigurnošću možemo reći da su živjele pokornički. Trapeći i kroteći vlastito tijelo, nastojale su se boriti protiv svih oblika tjelesnih i duhovnih požuda te podnoseći često i fizičku, tjelesnu bol, suobličiti se raspetomu Kristu. O duhu žrtve i pokore svjedoči i sama veličina ćelije u kojoj su živjele i koja se kretala između 2 x 2 i 4 x 2 metra, a mogla je imati jedan, dva ili tri prozora za komunikaciju s vanjskim svijetom. Ako bi isposnička prostorija bila pripojena crkvi, kao što je bio slučaj s onom bl. Ozane, jedan je prozor gledao na unutrašnjost crkve, a drugi bi služili vanjskoj komunikaciji i dostavi hrane. Međutim, bilo je preporučeno da prozori budu mali, a onaj koji služi kao govornica morao je biti najmanji od svih, prekriven crnim platnom, s bijelim križem po sredini, podsjećajući tako i anahoretkinju i sugovornika na »mučeništvo« koje je anahoretkinja odabrala. Nikakvo ugađanje tijelu nije bilo zamislivo, a mrtvljenje vlastita tijela često je naizgled prkosilo granicama izdržljivosti tako da su mnogi biskupi morali osobno intervenirati kako bi popustile u svojem asketskom žaru. Mrtvile su svoje tijelo čestim postom i oskudnom prehranom. Osim molitve i pokore, važno je mjesto zauzimala meditacija, osobito razmatranje muke i križa Kristova, što ih je znalo potresti do suza.
U današnjem vremenu hedonizma i traženja tjelesnih užitaka svih vrsta takav način života bl. Ozane za mnoge će izgledati čudan i neprimjeren. Pri tome se zaboravlja da upravo mnogi danas, radi ljepote i mršavosti, pribjegavaju raznim dijetama i svakojakim odricanjima od hrane. Ali, za razliku od bl. Ozane, koja je to činila iz ljubavi prema raspetomu Kristu i radi duhovno-asketskoga rasta u svetosti, današnji čovjek to čini iz vlastite narcisoidnosti i zaljubljenosti u vlastito tijelo. Kršćansku askezu zamijenile su teretane i divljenje »lijepo oblikovanu tijelu«. To ne znači da je kršćanski moralni nauk protiv vježbanja i športa radi zdravlja. Naprotiv! Umjerena fizička aktivnost radi održavanja bolje radne kondicije i zdravlja, a time i stjecanja nutarnjega duševnoga i duhovnoga mira, boljega raspoloženja i životnoga zadovoljstva može također biti određena vrsta askeze. Tim više ako to pomaže u stvaranju određene discipline života, ustaljenoga dnevnoga reda koji pomaže da budemo kreativniji i imamo više vremena za svoje bližnje. A bit će još plodonosnije ako pritom slušamo kakvu duhovnu glazbu ili duhovno poticajan tekst.
Neraspadnuto tijelo bl. Ozane govori i da je tijelo Božji dar i istodobno potiče da i danas ne bježimo od posta i molitve. Zakonik kanonskoga prava ističe da su po božanskom zakonu svi vjernici, »svatko na svoj način, dužni činiti pokoru; ipak, da bi se svi međusobno povezali nekim zajedničkim obdržavanjem pokore, propisuju se pokornički dani, u koje neka se vjernici na poseban način posvete molitvi, neka izvršuju djela pobožnosti i dobrotvornosti, neka se odriču sebe, neka izvršuju vjernije svoje obveze i neka obdržavaju osobito post i nemrs« (kan. 1249). U Katoličkoj je Crkvi propis da ne mrsimo petkom, osobito u korizmene petke, a postimo barem dva puta godišnje, na Čistu srijedu (Pepelnicu) i Veliki petak. Hvalevrijedan je i običaj koji se zadržao u naših vjernika da utorkom ili nekim drugim danom poste u čast nekoga svetca moleći njegov zagovor. Blažena nas Ozana tako potiče da asketskim načinom života, koji je danas pomalo zaboravljen ili obezvrijeđen, rastemo u krjepostima, osobito u krjeposti umjerenosti.
Katekizam Katoličke Crkve ističe da nas naša sloboda čini odgovornima za vlastite čine u mjeri u kojoj su bili voljni te »napredovanje u krjeposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima« (br. 1734). Koliko nam je to danas potrebno govori i činjenica da je danas sve više ovisnika o alkoholu, drogama ili kockanju upravo zbog toga što nemaju gospodstvo nad svojim činima. Krjepost umjerenosti, naime, potiče čovjeka »da izbjegava svakovrsno pretjeravanje, zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova«, kako ističe Katekizam u br. 2290. U tom duhu Katekizam ističe da upravo peta crkvena zapovijed: »Obdržavaj propisani post i nemrs!« osigurava razdoblja askeze i pokore koja nas pripravljaju za liturgijske blagdane, što pridonosi da ovladamo svojim nagonima i postignemo slobodu srca (br. 2043).
Vrijedno je naglasiti kako je bl. Ozana bila i velika štovateljica euharistije, koja joj je davala duhovnu i moralnu snagu. Katekizam ističe da je moralni život kršćanina duhovno bogoslužje jer mi »prikazujemo svoje tijelo ‘za žrtvu živu, svetu, Bogu milu’ (Rim 12, 1), u krilu Tijela Kristova koje mi sačinjavamo, i u zajedništvu s prinošenjem euharistije«. »U liturgiji i u slavlju sakramenata molitva i naučavanje sjedinjuju se s Kristovom milošću da prosvijetle i hrane kršćansko djelovanje. Kao što cjelokupnost kršćanskoga života i moralni život nalazi svoj izvor i vrhunac u euharistijskoj žrtvi« (br. 2031). U duhu vrjednovanja tijela, a poticani primjerom bl. Ozane, od iznimne je važnosti da se primjereno pripravimo za primanje euharistije. Katekizam ističe da, osim dostojnoga primanja u stanju milosti, važno je da vjernici obdržavaju post kako je propisan, a tjelesno držanje (kretnje, odjeća) neka izražavaju »štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost« (br. 1387).
Vrijedno je spomenuti dvije značajne vizije iz blaženičina života. Kao malena djevojčica Ozana je vidjela djetešce, odnosno novorođenoga Isusa, a kasnije je, tijekom ispovijedi, vidjela Krista raspeta na križu, u boli, patnji i trpljenju, oblivena krvlju, što ju je strašno potreslo da je zanijemjela od straha. U tim dvjema vizijama zapravo nam se otkrivaju dva lica tijela. Novorođeni Isus govori nam o nevinosti ljudskoga tijela, tijela koje je nevino i bez grijeha. Druga slika upućuje na izranjeno tijelo koje je zbog naših grijeha izgubilo svoju nevinost, ali je po Kristovim patnjama ponovno zadobilo izvornu nevinost te u Kristovu uskrsnuću ponovno zadobilo svoje dostojanstvo. U nedavno objavljenoj deklaraciji Dikasterija za nauk vjere o ljudskom dostojanstvu »Dignitas infinita« u broju 60 jasno se ističe da je čovjek ujedinjena cjelina, »neodvojivo sastavljen od tijela i duše, a tijelo je životno mjesto u kojem se nutrina duše razvija i očituje, također i kroz mrežu međusobnih odnosa«. »Konstituirajući čovjekovo biće, duša i tijelo sudjeluju u onom dostojanstvu koje karakterizira svakoga čovjeka. U tom smislu treba imati na umu da ljudsko tijelo sudjeluje u dostojanstvu osobe, s obzirom na to da je obdareno osobnim značenjima, osobito u svom spolnom stanju. Zapravo, u tijelu se svaka osoba prepoznaje kao stvorena od strane drugih, a kroz svoje tijelo muškarac i žena mogu uspostaviti odnos pun ljubavi koji je sposoban rađati druge ljude. O potrebi poštovanja prirodnoga poretka osobe papa Franjo uči da je ‘stvaranje prije nas i mora biti primljeno kao dar’. ‘Istodobno, pozvani smo čuvati naše čovještvo, a to znači, prije svega, prihvatiti ga i poštovati takvo kakvo je stvoreno.’«
S pravom se može reći da je Bog htio čovjeka kao biće koje je istodobno duhovno i tjelesno te ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu »slike Božje«, ono je ljudsko jer je oživljeno duhovnom dušom. Stoga i Kristovo djelo spasenja zahvaća ljudsko tijelo i čovjeka oslobađa od prolaznosti i vječne smrti. Krist se, naime, u svojem djelu spasenja nije tek poslužio ljudskim tijelom, nego je spasenje, ostvareno po otajstvu utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća, učinilo da čovjekovo tijelo postane nezaobilazno u iskustvu vjere. Čovjeku nije dopušteno omalovažavati tjelesni život, nego, naprotiv, pozvan je svoje tijelo smatrati dobrim i vrijednim časti. Može se stoga reći da čovjek ima dvije različite karakteristike: on je materijalno biće te je po svojem tijelu povezan s ovim svijetom, ali i duhovno biće koje je otvoreno transcendenciji i otkrivanju »dublje istine« zbog svojega razuma kojim participira »na svjetlu Božjega uma« (Gaudium et spes, br. 15). Ni spiritualizam, koji podcjenjuje stvarnost tijela, ni materijalizam koji duh smatra pukim očitovanjem materije, ne vode računa o toj složenosti, sveukupnosti i jedinstvu ljudskoga bića.
Neraspadnuto tijelo bl. Ozane stoga nam i danas govori o dostojanstvu ljudskoga tijela, ali i o njegovoj važnosti za duhovno-moralni život. Pomalo zaboravljene asketske vježbe, post i molitva nezaobilazni su stupovi kršćanske duhovnosti. S druge strane njezino neraspadnuto tijelo upućuje na prolaznost ovoga života te na našu obvezu da se s poštovanjem odnosimo prema tijelima pokojnika. Naime, kako je naglasio naputak »Ad resurgendum cum Christo« (15. kolovoza 2016.) Kongregacije za nauk vjere, pokopom tijela umrlih vjernika »Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tijela i želi istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskoga tijela kao sastavnoga dijela osobe s kojom tijelo dijeli povijest« (br. 3).
prof. dr. Vladimir Dugalić
