Govoreći o svijetu u kojem je Bog zaboravljen pa je sve više sklon funkcionirati kao da ga nema, dr. s. Valerija Kovač, docentica na Katedri dogmatske teologije na KBF-u u Zagrebu, spominje i dvojicu autora kao predstavnike dviju struja koje na različite načine vide ulogu religije u sekularnom društvu.
Prvi od njih je glasoviti njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas koji, analizirajući suvremeni svijet, poglavito njegovu bitnu određenost znanošću i tehnikom, govori o »novoj nepreglednosti« nastaloj na temelju pluralizama koji se više ne mogu povezati u cjelinu. Posljedica toga je da »svijet postaje sve kompleksniji, gubi se bit stvarnosti, jer čovjek zbog bujica informacija i znanja više ne nalazi orijentir, ne nalazi filtar za recepciju tih podataka. Sve kompleksnija umreženost i pluralnost koja se više ne može povezati u jedinstvo vodi dezorijentiranosti i svojevrsnoj kaotičnosti, ali istodobno i strahu od kaosa, želji za redom i redukcijom na bitno. Naime, unatoč prividnoj sigurnosti, strukturama i pravilima koje imamo, u našoj se fasadi života mogu pokazati tehnikom i znanošću nepredviđene pukotine: prevelik stres i životne drame mogu dovesti do takvih potresa na egzistencijalnoj razini da čovjeka mogu povući u ponor«, tumači docentica na KBF-u.
Habermasovu tezu o »novoj nepreglednosti« – nastavlja sugovornica – potvrđuju danas i drugi analitičari kada tvrde da relativistička pluralnost dovodi do krize identiteta samoga čovjeka. »Ljudsko se biće ne može ne pitati tko je ono i u čemu je njegova vlastitost i jedinstvenost; s druge strane svijet i društvo nude mu tek mnoštvo funkcionalnih identiteta: ono je učenik, profesor, liječnik, radnik… pa sve teže doživljava sebe kao osobu, kao cjelovito biće s dostojanstvom koje ima upravo kao ljudsko biće. To može čovjeka dovesti u stanje raspršenosti i krize identiteta, kaže dr. Kovač. Ne čudi stoga što i Habermas zastupa da religija i u suvremenom sekularnom svijetu ima svoju važnu ulogu. Kršćanskim rječnikom rekli bismo da vjera u Boga i u njegov spasenjski plan pruža čovjeku taj žuđeni orijentir, mjerilo za razlikovanje bitnoga od sporednoga, temelj za identitet i dostojanstvo, vlastito i drugoga čovjeka. Ako se na autentičan način živi, ona vodi čovjeka prema sebi i prema drugomu, u kojem vidi brata i sestru, jer svi imaju istoga Stvoritelja i Otkupitelja.
Postoje, međutim, neki mislioci koji smatraju da sekularni svijet, dakle svijet koji bi posve bio bez Boga – što je ipak samo hipoteza jer posve sekularno društvo još uvijek ne postoji – ne bi zapao u moralnu dekadenciju. Jedan od takvih mislioca je njemački sociolog religije Hans Joas, inače katolik, koji smatra da moralne vrjednote mogu postojati neovisno o religijskim temeljima i da je sekularno društvo sposobno ponuditi jedan takav temelj, konsenzus za suživot.
»No tu se postavlja više pitanja: Tko bi iza toga konsenzusa zapravo stajao s obzirom na različite interesne skupine i njihovu financijsku, političku i medijsku moć? Koliko bi takav konsenzus trajao s obzirom na to da bi bio ovisan o određenim interesima? I tko bi, u konačnici, davao mjerodavne kriterije za određivanje vrijednosti zajedničkoga života«, kaže dr. Kovač. Na strani sugovornice, koja je očito sklonija Habermasovoj argumentaciji, jest i iskustvo. »Suvremeni svijet sa svojom ekstremnom liberalističkom paradigmom sve je dalje od bilo kakvoga konsenzusa, a pogotovo od univerzalnoga moralnoga konsenzusa, koji bi u svojoj savjesti bili pozvani prihvatiti svi ljudi«, kaže sugovornica.
U razgovoru o krizi Boga u suvremenom svijetu više se puta spontano javilo pitanje nisu li tomu pridonijeli sami vjernici odnosno Crkva. Sugovornica je suočena sa svojevrsnim proročanstvom starim sto i pedeset godina, a iznio ga je August Comte, otac pozitivizma, pravca koji odbacuje svaku metafiziku te smatra da je iskustvo jedini izvor pozitivne spoznaje. Comte je doslovno rekao da se Crkva u budućnosti – a u odnosu na Comtea budućnost je sasvim sigurno danas – »više ne će baviti Bogom, nego čovjekom; ne će više istraživati istinu, nego pozitivne pojave svoje vlastite zajednice«.
Glede toga pitanja dr. Kovač podsjeća na teologa »koji je malo više sklon izvjesnoj kontemplativnosti u vjeri i teologiji«. Riječ je također o jednom od velikana teološke misli 20. stoljeća, Hansu Ursu von Balthasaru (1905. – 1988.), koji – kako kaže sugovornica – »kao da neizravno priznaje da se to uistinu i dogodilo kad za Crkvu svojega vremena kaže da je ‘dobrim dijelom izgubila svoje mistične crte i postala Crkvom permanentnih razgovora, organiziranja, vijeća, komisija, akademija, stranaka, strukturiranja i prestrukturiranja, socioloških eksperimenata i statistika’«.
»Zacijelo se von Balthasarova prosudba pomalo čini jednostranom, ali njegove riječi treba uzeti ozbiljno barem kao upozorenje, tim više što se slične kritike mogu naći i kod pape Benedikta XVI. i kod pape Franje«, komentira dr. Kovač izjavu švicarskoga teologa.
Neizbježna je bila i tema ekleziologije Drugoga vatikanskoga koncila. »Znamo da je prije Koncila Crkva sebe doživljavala kao ‘savršeno društvo’, odvojeno od svijeta, sa snažnom sviješću hijerarhijske strukture i pomalo feudalnim mentalitetom. Drugi vatikanski koncil uviđa da takva Crkva više nije kadra susretati svijet koji se promijenio i ostvarivati svoje poslanje u njemu. Toj novoj otvorenosti Crkve zacijelo su pridonijeli i veliki napredak čovječanstva i njegovo globalno povezivanje putem medija. Danas više ne možemo dijeliti veliki optimizam prema napretku koji se očitovao na Koncilu jer bolje vidimo i njegova naličja. U svakom slučaju Drugi vatikanski koncil je, možda više nego ikada prije, shvatio da je Crkva tu radi čovjeka i radi svijeta, da ona ne može postojati kao u sebe zatvorena, za sebe savršena i samodostatna institucija, nego se mora baviti čovjekom«, kaže dr. Kovač.
»To također znači«, nastavlja sugovornica, »da Crkva mora biti ovostrana, materijalna, empirijska, ukorijenjena u povijest i u vrijeme; da nije apstraktna i vječna stvarnost. Crkva na neki način mora biti ‘pozitivna’ i u Comteovu smislu, tj. treba se baviti trenutačnim aktivnostima, pitanjima sadašnjega vremena, materijalnim dobrima, načinima svojega pastoralnoga djelovanja, naviještanja, slavljenja – ali sve to samo zato da bi stvarno dotaknula čovjeka radi kojega je poslana.«
Smatra da je to Koncil uistinu shvatio te gotovo na pjesnički način izrekao na početku konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes« kada piše da »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema uistinu ničega ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu«. »Zato smatram da je pretjerana spiritualizacija Crkve također jedna vrsta ideologije i iskrivljivanje njezine prave naravi i poslanja«, zaključuje.
S druge strane, ostaje i dalje svijest da je empirijska strana Crkve doista »realna opasnost da Crkva ‘odsklizne’ u pozitivizam«. »To se događa kad se Crkva usredotoči samo na svoju vidljivu strukturu, kad se previše i sama utopi u pragmatizmu svakodnevice te zaboravi, a da toga nije ni svjesna, na onaj svoj temeljni motiv i cilj prema kojemu bi trebala voditi čitavo čovječanstvo, a to je Bog.«
»Za mene je«, nastavlja dr. Kovač, »Drugi vatikanski koncil doista mjerilo kada je riječ o razumijevanju prave naravi Crkve, jer inaugurira ekleziološki sakramentalni realizam.« Sugovornica nastavlja da taj koncil ne govori više o Crkvi kao o »savršenom društvu«, ali ni o »mističnom Tijelu Kristovu«, kako je o njoj govorio papa Pio XII. dvadesetak godina prije Koncila (premda njegova enciklika »Mystici Corporis Christi« odražava potrebu onodobne Crkve da snažnije istakne svoju »mističnu«, božansku narav).
»Opisujući Crkvu, Koncil zazire i od samo jednoga i od samo drugoga, ili bolje rečeno uključuje i jedno i drugo: i ljudsko, povijesno, zemaljsko s jedne te mistično, onostrano, božansko s druge strane. Kako to čini? Tako što govori o Crkvi kao ‘sakramentu’, dakle kao o vidljivoj, empirijskoj stvarnost, koja međutim nije tu radi sebe same, nego je vidljivi znak koji upućuje na – Boga«, kaže sugovornica.
Tu navodi onu temeljnu definiciju Crkve na početku dogmatske konstitucije »Lumen gentium«, koja povezuje sve druge izričaje i slike o Crkvi: »Crkva je u Kristu sakrament, znak ili oruđe najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda.« – »Možemo reći«, sažima docentica s KBF-a u Zagrebu, »da je Crkva mjesto Božje prisutnosti u svijetu. Da bi bila mjesto, mora biti vidljiva, mora biti organizacija, uređeno društvo. S jedne strane dakle mora biti ‘svjetovna’, ali ne smije zaboraviti da je posve neshvatljiva, da ne kažem nepotrebna, ako se ne razumijeva polazeći ‘od Boga’, ako se ne shvati kao znak koji ljudima omogućava susret s Bogom. Sve njezino djelovanje i svjedočenje mora proizlaziti iz svijesti o toj njezinoj sakramentalnoj strukturi.«
Svoju ekleoziologiju Drugi vatikanski koncil upotpunjava još dvjema paradigmama: Crkva je Božji narod i Crkva je »communio – zajedništvo«. Opet dvije vidljive i nevidljive stvarnosti. Tu dr. Kovač dodiruje Ratzingerovu kritiku – poznato je da je upravo on bio najmlađi teolog na Koncilu, kao »perit« (stručnjak) kölnskoga nadbiskupa kardinala Josepha Fringsa – ne Koncila kao takvoga, nego njegove kasnije recepcije (kasnijega prihvaćanja, doživljaja). Kad je riječ o dva spomenuta pojma – isticao je kasnije Ratzinger – »narod« se ne može ispravno shvatiti odvojeno od njegova genitiva – na lat. »populum Dei«, ili na njemačkom »Volk Gottes« – odnosno, na hrvatskom, pridjeva »Božji«. Riječ je, dakle, o Crkvi kao narodu koji pripada Bogu.
»To je u biti prva nacionalnost svakoga vjernika«, kaže dr. Kovač. Isto tako »communio« nije oznaka za neke puke sociološke, etničke ili neke druge skupine i društva, nego je prije svega »vertikalno zajedništvo s Bogom, koje je onda temelj zajedništva među ljudima, među vjernicima; a jedna od svrha zajedništva među vjernicima jest da bude otvoreno svim ljudima s jednim ciljem: da ih dovede Bogu«. Upravo zahvaljujući Bogu kao svomu temelju, Crkva je jedinstvena, zapravo čudesna stvarnost u svijetu, i u posve sociološkom pogledu. »Tko je ikada na temelju slobodnoga pristanka uspio okupiti toliko ljudi različitih rasa, kultura, društvenih slojeva – ljudi koji po sebi nikada ne bi bili zajedno – kao što to svakodnevno već stoljećima čini Crkva? Teško je zamisliti da bi to ikoja ljudska ideja bila kadra učiniti«, kaže sugovornica.
Spominjanje Ratzingerove kritike percepcije Drugoga vatikanskoga koncila vratilo je razgovor na polazište ovoga priloga, na središnje mjesto Boga u teološkoj misli Josepha Ratzingera, kasnijega pape Benedikta XVI. Dr. Kovač kaže da je Ratzinger još za vrijeme Koncila održao predavanje u kojem je govorio o prioritetu Boga te o tome da se koncilska ekleziologija ne može shvatiti bez Boga kao utemeljitelja i nositelja Crkve. Drugim riječima, kao odgovor na onu pomalo zajedljivu primjedbu da se i Koncil zapravo bavio Crkvom te time na neki način skrenuo vodu na mlin Comteovoj izjavi, Ratzinger bi odgovorio: jest, bavio se Crkvom, ali kroz prizmu Boga, pitajući se kakva bi to Crkva trebala biti da bi što bolje ispunila Božje poslanje u svijetu.
Upravo je na tom tragu kasnija Ratzingerova kritika recepcije Koncila, zbog koje mnogi kažu da se »okrenuo«, da je postao »konzervativan« ili čak »reakcionaran«.
»Recepcija koncilske ekleziologije prema Ratzingeru je ponegdje išla tako daleko da se zaboravilo na spomenuti predznak ‘Božji’ (za narod) te je, možda u zanosu da se Crkva otvori svijetu, da se reformira, došlo do težnje da ju se potpuno ustroji na način demokratskoga društva; drugim riječima, da ju se poistovjeti sa strukturama ovoga svijeta.«
»Ratzinger je upozoravao da se ‘narod Božji’ ne može izgraditi poput svjetovne države na samo demokratskim principima; da se ‘communio’ ne može shvatiti tako kao da u Crkvi više nema što tražiti njezin hijerarhijski ustroj i da bi svi odlučivali plebiscitarno ili demokratskom većinom«, kaže dr. Kovač. U takvim tendencijama Ratzinger je vidio »klizanje« Crkve prema pozitivizmu, svojevrsno upadanje u istu zamku iz koje je na Koncilu zapravo željela pobjeći. »Ne bi više prevladavala feudalna misaono-organizacijska struktura, ali bi i dalje bila svjetovna, samo u današnjem smislu i sa svim zamkama koje to sa sobom nosi«, zaključuje dr. Kovač.
U zaključku razgovora sugovornica je pokušala sažeti poveznice onoga što je do sada rečeno s glavnim naglascima dosadašnjega pontifikata pape Franje.
NASTAVLJA SE
