Kroz čitavu povijest čovječanstva ljudi su imali neku vrstu strahopoštovanja pred »uspješnima«, bez obzira na to jesu li bogatstvo i vlast stekli svojim trudom ili nasljedstvom. Moderno je društvo otišlo čak korak dalje u tom negativnom shvaćanju vrijednosti čovjeka dajući izrazito veliku važnost i onima koji su se obogatili materijalno i došli do vlasti na vrlo upitan način. Nije riječ samo o kriminalcima ili diktatorima, nego i o špekulantima koji se zahvaljujući svojemu umijeću uspješno kockaju dionicama. Takav odnos prema radu doveo je do podjele u društvu na »uspješne i neuspješne«. Iako je danas kapital u posjedu maloga broja ljudi, ne znači da su i sreća i zadovoljstvo u njihovim rukama, a nesreća u onih koji moraju često raditi i po dva posla kako bi preživjeli.
Sreća i zadovoljstvo pojedinca, ispunjen život, kako su već primijetili stari grčki filozofi, a na posebno uvjerljiv način definirao slavni psiholog i filozof Erich Fromm u svom djelu »Imati ili biti«, ne ovisi o onom što posjeduje, nego o tome koliko se približio onomu što treba biti. To je ono što stari Grci u svojoj etici podrazumijevaju pod riječju »ostvariti sebe« (arete). Kod pojma arete, kako upozorava filozof Christop Quarch, nije riječ samo o želji činiti dobro, ili čak o samom dobrom djelovanju, nego o realizaciji ljubavi, koja ontološki pripada ljudskomu stvorenju – koja ga čini sretnim i dostojanstvenim i kad, vanjski gledano, ne posjeduje puno. Poznati fizičar Hans-Peter Dürr, nekadašnji direktor poznatoga Istituta »Max Planck«, uvjerenja je da čitav svemir duguje svoje postojanje ljubavi. U tom kontekstu zanimljivo je razmišljanje grčkoga filozofa, predsokratovca, Empedokla koji sve povezuje s dinamikom ljubavi i mržnje. Dok mržnja razdvaja i čini nesretnim, ljubav povezuje i ispunja život radošću. Uostalom, i sveti Pavao upozorava na to da je ljubav u ljudskom životu važnija od svega jer zbližava ljude, i to ne samo međusobno, nego i s Bogom. Ljubav se potvrđuje u susretu s drugima. Poznati filozofi Karl Jaspers i Martin Buber govore u tom kontekstu da čovjek nije dostatan sam sebi, da se potvrđuje susretom s drugim. »Ja« je naime ontološki upućeno na »ti«. Dakle sreću čovjeka ne određuje bogatstvo, nego njegov odnos prema drugomu, to jest sreća koja nastaje u tom susretu.
Nažalost, današnji čovjek polazi pod utjecajem društveno nametnutih vrijednosti od pretpostavke da se sreća može postići bez drugih, orijentirajući se prema pojmu »uspješnosti« koji nema puno zajedničkoga s etikom grčke filozofije ni onim što nudi izvorno kršćanstvo. Zašto je u kršćanskom svijetu, kojemu je podloga evanđeosko poimanje ispunjenoga života i ona mudrost grčkih filozofa, došlo do izrazito snažnoga vrjednovanja kapitala? Odgovor na to pitanje može se pronaći u Maxa Webera koji vrijednost kapitala, pa i sam kapitalizam, veže uz protestantsku etiku. Naime s protestantizmom se pojavljuje misao da se ispunjen život ne postiže samo molitvom i gledanjem u pravcu neba, iščekujući blaženstvo, nego izvršavanjem od Boga povjerene dužnosti na zemlji. Prema tom shvaćanju, čovjek je pozvan, bez obzira u kojem se staležu i pozivu nalazio, ostvariti se ovdje i sada, pa i materijalno. U tom se kontekstu može govoriti i o etici materijalne uspješnosti koja određuje čovjeka pred Bogom. Utoliko biti uspješan, posjedovati veliki kapital, nije za protestantsku etiku grijeh, nego dokaz da je čovjek iskoristio Božji dar ovdje i sada. U takvo se razmišljanje dobro uklapa Isusova prispodoba, ako ju se doslovno shvati, kako je ispravno postupio onaj koji se potrudio udvostručiti primljene talente, a ne onaj koji nije imao uspjeha. Iako protestantska etika poziva pojedinca da se ostvari i materijalno, naglašava istodobno da stečeni kapital ne treba biti u službi bezgraničnoga užitka. U tom kontekstu može se govoriti i određenoj askezi od strane uspješnih protestanata, što nije slučaj s današnjim poimanjem materijalne uspješnosti.
Prema mišljenju sociologa Maxa Webera u protestantskoj etici materijalne uspješnosti leži razlog za to da se kapitalizam prvotno razvio u državama Europe u kojima su protestanti bili dominantni, kao i u Sjevernoj Americi. Nažalost ona prvotna ideja stjecanja radom, koja je u protestantizmu bila usko vezana i uz određeni etički stil života, poprimila je danas u neokapitalizmu druga obilježja. Kapital je u modernoga čovjeka, svejedno na koji način stečen, u službi vlasti i podvajanja u društvu. Istina, ne može se zanijekati činjenica da je kapitalizam zapadnoga svijeta pratila s vremenom i ideja humanizma. Što su zemlje bile bogatije, to je stanje običnoga čovjeka, pojednostavnjeno gledano, bilo bolje. Zahvaljujući socijalnim reformama u pojedinim zemljama, poboljšan je život »neuspješnoga pojedinca«. U tom se kontekstu može čak govoriti i o nekoj vrsti pravednije preraspodjele stečenih dobara u protestantskim i katoličkim zemljama u odnosu na pravoslavne i islamske.
Pad komunizma u pravoslavnim je zemljama otvorio prostor za prljavi način stjecaja kapitala, što nema nikakve veze s onim protestantskim poimanjem upotrebe od Boga darovanoga talenta, pa i na materijalnom području. Tipičan je primjer za to Rusija u kojoj živi mnoštvo bogataša okruženo siromašnim narodom bez ikakve državno razrađene socijalne pravednosti. Slična je situacija i u nekim drugim tranzicijskim pravoslavnim zemljama u kojima su se pojedinci obogatili, ne koristeći se radom, nego prijevarama. Ništa bolja situacija nije ni u mnogim islamskim zemljama u kojima žive bogataši u uvjerenju da su dobri vjernici jer komadić od obilja nepravedno stečenoga ili naslijeđenoga kapitala daju najsiromašnijima. Nakon pobjede Muslimanskoga bratstva u Egiptu Saudijska je Arabija dala milijarde pomoći egipatskoj vojnoj hunti kako bi učvrstila svoju vlast u strahu da se ideja najavljenih socijalnih reforma Muslimanskoga bratstva u Egiptu ne bi proširila među njezine građane. Ipak, i unatoč svim socijalno orijentiranim reformama u zapadnim zemljama, kao i većoj socijalnoj osjetljivosti nego što je to slučaj u pravoslavnom i islamskom svijetu, ne može se ne zamijetiti primitivni duh vladavine kapitala koji dijeli ljude na »uspješne i neuspješne«.
Uspješnost je u potpunosti materijalizirana. Izgubljena je iz vida ona bitna mudrost grčkih filozofskih škola i različitih religijskih pravaca koja kaže da nema uspješnoga života bez nutarnjega zadovoljstva. A ono se ostvaruje samo u susretu »ja« s »ti«, u susretu koji spaja, a ne razdvaja. A takav susret počiva uvijek na ljubavi i uzajamnu darivanju. Teorija modernoga neokapitalizma i liberalizma o važnosti individualizma i trenutačnoga zadovoljstva potisnula je onaj pravi osjećaj za istinsku sreću i težnju za ispunjenim životom, koji uključuje i dobro drugoga. Istinski sretan čovjek uvijek je vjeran sebi, potvrđujući svoje dostojanstvo u odnosu prema drugomu. Naime, onaj koji je izgubio osjećaj za dostojanstvo teško može govoriti o zadovoljnu životu, bez obzira na to koliko uživao u materijalnim dobrima. Takav pojedinac sličan je onima koji propovijedaju moral, a ne drže ga se, koji su izgubili poštovanje prema sebi, pa čak i tada kad ih drugi iz neznanja cijene.
Današnjemu čovjeku nedostaje promišljanje o tome može li se ostvariti samo materijalno bez pozitivnoga i iskrenoga odnosa prema sebi, onim nutarnjim vrijednostima koje ga istinski definiraju. Kad bi samo materijalni uspjeh bio najvažnije poslanje pojedinca, bogataši bi imali najispunjeniji život. Da nije tako, govori ponašanje onih koji su lagodno stekli kapital. Koliko god bili vanjski gledano jako uspješni, i oni se sučeljavaju s pitanjem smisla života, željom da dobiju odgovor na ono najvažnije pitanje koje muči čovjeka otkada postoji. Tehnologija je pomogla čovjeku da se osjeća ugodnije i opuštenije, pa ipak nije ga oslobodila jednoga pitanja: »Kako imati ispunjen i sretan život?« Nažalost, problem modernoga čovjeka koji živi u ubrzanu vremenu leži u »nedostatku vremena« za istinsko promišljanje o životu. Mnogi žive u površnu uvjerenju da su doista shvatili što je sreća. Tek u trenutcima iznenadnih problema koje ne može riješiti materijalno stanje počinju shvaćati da je pitanje ispunjenoga života puno kompleksnije nego što su mislili. Upravo je to i razlog da se teže nose s križem života nego oni koji kroz čitav život strpljivo nose teret. Iako kršćanstvo govori o iskupljenju po Isusu, ono nije još u potpunosti dovršeno. Čovjek svojim životom mora pridonijeti konačnomu iskupljenju samoga sebe i svijeta pred Bogom. Kako upozorava teolog i filozof Johannes Baptist Metz, Isusov krik s križa odzvanja još uvijek svijetom jer pojedinac svoju vlastitu sreću poistovjećuje samo s beskonačnim užitkom, i to često na račun drugoga, pa i samoga sebe.
Budućnost današnjega svijeta ovisit će dobrim dijelom o tome hoće li čovjek postati neka vrsta zombija ili će se okuražiti potražiti smisao života u onome što ga doista ispunja i čini sretnim – hoće li se uspjeti vratiti samomu sebi. Nastavi li se proces prevelikoga davanja važnosti vanjskomu, a zanemari nutarnje, moglo bi se dogoditi da umjesto zdrava društva dobijemo bolesno, puno psihičkih tegoba i ovisnosti. Uostalom, prema najnovijim istraživanjima, u bogatim zapadnim zemljama sve je veći broj mladih ljudi koji obolijevaju od depresija, sa sve većom sklonošću suicidnim idejama. Jedan od uzroka leži zasigurno i u prijevari da se protežiranjem vanjskoga na račun nutrine može izgraditi sretan i ispunjen život. Uostalom, mladi su putokaz budućnosti društva. Želi li društvo svijetlu budućnost, mladi ljudi moraju učiti imati povjerenje u društvo, ali ne uz slijepu poslušnost javnomu mnijenju, nego zdravim i kritičkim odnosom prema onomu što im se nudi.
