»Oni koji se u Crkvi osjećaju kod kuće primjećuju nedostatak onih koji se u njoj kod kuće ne osjećaju.« Te riječi, preuzete iz sažetka Irske biskupske konferencije, diktiraju dinamiku velikoga dijela trećega, najduljega i sadržajno najbogatijega poglavlja Radnoga dokumenta za kontinentalnu fazu sinodskoga hoda. Naime, u prethodnom poglavlju Crkva je željenu sliku same sebe opisala pomoću biblijske slike šatora, koji želi primiti u sebe što više suputnika, što više ljudi s kojima Crkva hodi kroz vrijeme prema vječnosti. Sada se, na početku 3. poglavlja, koje nosi naslov »Prema misionarskoj Crkvi«, toj slici pridružuje spomenuta slika Crkve kao doma te slika obitelji.
Doprinosi koji su tijekom prve, biskupijske faze pristigli u Vatikan »ohrabrujući su« kad je riječ o Crkvi kao svima otvorenu šatoru jer ne podliježu dvjema napastima. »Prva je da se ostane u logici sukoba: obzori se sužavaju, gubi se osjećaj za zajedništvo te dolazi do fragmentacije na podidentitete. (…) Druga je napast duhovno distanciranje od napetosti koje su u igri, nastavljajući ići vlastitim putom ne upuštajući se u odnos s onim tko je bližnji na putu.« Treći, ispravni put dokument opisuje uz pomoć redaka biskupske konferencije Engleske i Walesa: »Poziv je bolje živjeti napetost između istine i milosrđa, kao što je Isus činio. (…) San je viđenje Crkve koja će bolje živjeti kristološki paradoks: hrabro naviještati autentični vlastiti nauk te istodobno davati svjedočanstvo uključivanja…«
S toga polazišta radni dokument doprinose iz biskupijske faze sinodskoga hoda raspoređuje na pet tematskih cjelina, čiji naslovi već nešto govore, barem o logici i duhu dokumenta koji će usmjeravati rasprave i razlučivanje na kontinentalnim zborovanjima, koja će se održati u prvom kvartalu iduće godine. Naslovi glase: Slušanje koje postaje dobrodošlicom; Sestre i braća za poslanje; Zajedništvo, sudjelovanje i suodgovornost; Sinodnost uzima oblik te Sinodski život i liturgija. U okvirima novinskoga prikaza iz navedenih je tema moguće istaknuti tek neke naglaske.
Da je upravo slušanje vrijedno posebnoga naglaska kaže i sam dokument, tvrdeći da je »za neke upravo to bio najsnažniji preobražavajući aspekt čitavoga (dosadašnjega) procesa«. »Sinodsko iskustvo može se čitati kao proces davanja priznanja onima koji se ne osjećaju dovoljno priznatima u Crkvi. To je posebno istinito za laike i laikinje, đakone, posvećene žene i muškarce koji su prije imali osjećaj da institucionalnu Crkvu ne zanima njihovo iskustvo vjere i njihova mišljenja«, kaže dokument. Vrijedi prenijeti retke iz poljske sinteze: »Neslušanje dovodi do nerazumijevanja, isključivanja, marginalizacije. Kao još jedna posljedica stvara se zatvorenost, pojednostavnjivanje, nedostatak povjerenja te strahovi koji uništavaju zajednicu. Kad svećenici ne žele slušati iznalazeći opravdanja, primjerice brojne aktivnosti, ili kad pitanja ostaju bez odgovora, u srcu vjernika laika nastaje osjećaj žalosti i otuđenosti. (…) Sličan se osjećaj javlja kad biskupi nemaju vremena kako bi razgovarali s vjernicima i slušali ih.«
No biti neslušan nije problem samo laika, nego su »sinteze istodobno osjetljive na usamljenost i izolaciju mnogih članova klera, koji ne osjećaju da ih se sluša, podupire i poštuje«. »Možda je među manje vidljivim glasovima u sintezama upravo glas svećenika i biskupa koji govore o sebi i o vlastitom iskustvu zajedničkoga hoda«, kaže dokument. Kao i obično, teme koje bi mogle biti osjetljive dokument niti napuhuje niti prešućuje, nego ih iznosi s izvjesnom prirodnošću koju zahtijeva sam meritum stvari. Tako i ovdje kaže: »Posebno pozorno slušanje valja očuvati za zaređene službenike glede afektivnih i seksualnih dimenzija njihova života. Upućuje se i na važnost da se predvide oblici prihvaćanja i zaštite za žene i eventualnu djecu svećenika koji nisu ispunili zahtjev celibata, a koji bi (žene i djeca) inače bili u opasnosti da budu izloženi teškim nepravdama i diskriminacijama.«
Kad je riječ o slušanju, radni dokument za kontinentalnu fazu Sinode poziva na »pozornost za mlade«, zaziva »nove načine prihvaćanja doprinosa i promicanja sudjelovanja« osoba s invaliditetom, poziva na »zauzimanje Božjega naroda u obrani krhkoga i ugroženoga života u svim njegovim fazama«…
Različiti su razlozi zašto se mnogi u Crkvi ne osjećaju kao u svojem domu. Jedna skupina su oni koji »percipiraju napetost između pripadnosti Crkvi i njihovih afektivnih odnosa«. Navode se rastavljeni i ponovno vjenčani, nevjenčani samohrani roditelji, osobe koje žive u poligamnom braku te LGBTQ osobe. Glede posljednjih, dokument izriče određenu napetost tako što citira iz sažetka američke biskupske konferencije, gdje stoji da »ljudi traže da Crkva bude utočište ranjenima i slomljenima, a ne ustanova za savršene«, a potom iz sažetka biskupske konferencije Lesota u Africi. »Postoji novi fenomen u Crkvi, koji je u Lesotu apsolutna novost: odnosi među osobama istoga spola. (…) Ta je novina razlog sablazni za katolike i za one koji je drže grijehom. Iznenađuje što u Lesotu ima katolika koji su počeli prakticirati takvo ponašanje te očekuju od Crkve da prihvati njih i njihov način ponašanja. (…) Riječ je o problematičnom izazovu za Crkvu jer se te osobe osjećaju isključeno«, kaže se u sažetku s afričkoga juga.
No i bez onih koji se ne osjećaju prihvaćeno zbog načina na koji žive, dovoljno je dugačak popis onih čiji se glas u Crkvi teško čuje. Dokument nabraja: »najsiromašniji, usamljene stare osobe, urođenički narodi, migranti bez ikakve pripadnosti koji također žive u oskudici, djeca ulice, ovisnici o alkoholu i drogama, oni koji su upali u mrežu kriminala i oni kojima je prostitucija jedina mogućnost za preživljavanje, žrtve trgovine ljudima, oni koji su preživjeli zloporabe (u Crkvi i izvan nje), zatvorenici, skupine koje podnose diskriminaciju i nasilje zbog rase, etničke pripadnosti, spola, kulture i seksualnosti«. Zacijelo ne vrijedi samo za Ugandu, iz čijega je sažetka preuzeta, izjava da se »bogati i učeni više slušaju«, niti samo za Filipine tvrdnja da se »mnogi koji pripadaju najnižim slojevima društva i marginaliziranima osjećaju isključenima i iz Crkve«.
Među temama koje privlače pozornost dok se čita radni dokument svakako je odnos između klerika i laika. Na početku treće cjeline (Zajedništvo, sudjelovanje i suodgovornost) izrijekom se kaže da »ton sažetaka nije protuklerikalan (protiv svećenika ili ministerijalnoga svećeništva)«, nego štoviše »mnogi od njih izražavaju duboko poštovanje i toplinu prema svećenicima koji izvršavaju svoje poslanje s vjernošću i predanjem«.
Problematičnim se, međutim, prikazuje klerikalizam, shvaćen kao »navezanost na moć u legalističkom smislu te kao izvršavanje vlasti koje je više moć negoli služenje«. Citat iz sažetka Srednjoafričke Republike dočarava mnogo toga: »Neki se župnici ponašaju kao ‘naredbodavci’, namećući svoju volju i ne slušajući nikoga. (…) Neki pastoralni djelatnici, klerici i laici, ponekad se vole okružiti (samo) onima koji dijele njihova mišljenja…« U svakom slučaju, posebno u četvrtoj cjelini, koja govori o potrebi da se sinodskim stilom prožmu svi odnosi u Crkvi, snažno dolazi do izražaja želja da se stil upravljanja Crkvom oslobodi autoritarizma te da postane transparentniji.
Jasno je da se uz temu sinodnosti prije ili kasnije mora pojaviti i pitanje inkulturacije, tj. ne samo kako naviještati i utjeloviti vjeru u različitim kulturama, nego također kako oblikovati crkveni život uključujući i liturgiju. Jasno, tomu uvijek treba nadodati nastavak: »a da se ne izgubi prepoznatljivo jedinstvo Crkve«. No narav dokumenta – riječ je u konačnici o sažetcima zapažanja, želja, primjedaba, u kojima su sudjelovale sve kategorije vjernika u Crkvi – takva je da postavlja više pitanja za razlučivanje nego što može dati odgovora.
