Od svojih početaka razmišlja homo sapiens o problemu života i smrti. To pitanje stoji u uskoj vezi s pitanjem postojanja Boga i njegove bezgranične ljubavi prema ljudskomu stvorenju. Već prije nekoliko tisuća godina bilo je filozofa koji su zastupali mišljenje da postoji kozmička sila koja je pokretač svega stvorenoga, ali da se ta ista kozmička sila ne zanima za sudbinu ljudskoga stvorenja, pogotovo ne za onu individualnu. Ali bilo je također tada kao i danas i onih koji su mislili da je Bog samo ljudska iluzija, koja nalazi utočište u težnji za vječnim životom. Friedrich Nietzsche pokušava potvrditi tu tezu konstatacijom da je čovjek toliko napredovao u spoznajnom smislu da mu Bog više nije potreban. Njegov junak, koji postavlja pitanje kamo je otišao Bog, zaključuje istodobno ironično da je ubijen od onih ljudi koji su mu se do jučer klanjali. Nietzsche pokušava tom konstatacijom poručiti da čovjek ne treba više Boga jer je došlo novo vrijeme, vrijeme čovjeka i njegovih mogućnosti, vrijeme nadčovjeka. Paljenje lampe usred bijela dana, dok se govori o tome da je Bog ubijen, treba upozoriti na to novo vrijeme, vrijeme prosvjećenja.
U dvadesetom stoljeću mogli su se često susresti autori koji tvrde da se ostvarila Nietzscheova vizija smrti Boga jer moderni čovjek ne treba Boga i živi kao da ga nema. A u zadnje vrijeme raste broj onih koji upozoravaju na to da bi moderni čovjek mogao imati problema zbog proklamirane smrti Boga. Naime, pokazuje se kako je mnogo lakše reći poput Nietzschea da je Bog mrtav nego živjeti bez njega. Na to upućuje slutnja da bi čovjek, nastavi li glumiti Boga, mogao tehnologijom uništiti samoga sebe. Ali tu je i sve uočljiviji osjećaj besmislenosti života koji je zahvatio duh modernoga čovjeka.
Čovjek počinje osjećati da mu Bog nedostaje. Za to ima više razloga. Mjesto »mrtvoga Boga« zaposjeo je sobom opsjednut i destrukciji sklon čovjek, a to bi moglo dovesti do nesagledive tragedije za čovječanstvo. Drugi se problem krije u činjenici da moderni čovjek počinje shvaćati kako mu potrošačko društvo ne može ispuniti nutarnju prazninu koja nastaje potiskivanjem metafizičkoga, onoga koje transcendira trenutačno i pojavno. Ako bi doista čovjek prihvatio da Bog ne postoji, morao bi se pomiriti u tom slučaju s time da mu je besmislenost, kako kaže filozof pesimizma Schopenhauer, jedini smisao života. A to je ono što najviše tišti modernoga čovjeka koji je u konačnici shvatio da ga materijalno ne može u potpunosti zadovoljiti. Koliko god se pojedini znanstvenici trudili dokazati u duhu Nietzschea da je Bog mrtav, poput agresivnoga ateista, teoretičara evolucije Richarda Dawkinsa, većina ljudi u svijetu, među kojima i velik broj znanstvenika, smatra da Bog postoji, kao i to da je ljudski život duboko vezan uz njega. Istina, kad se govori o Bogu, mora se uvijek na umu imati riječi velikoga Augustina da o njemu najmanje znamo kad mislimo da ga u potpunosti poznajemo. Je vjera u Boga zahtijeva mnogo više skromnosti i strahopoštovanja nego što je poneki vjernici u svojoj samodopadnosti pokazuju.
U vrijeme velikih polemika o pitanjima Božjega postojanja i smislenosti vjere u njega nastala je poznata Pascalova oklada, koja se tiče i današnjega čovjeka. Naime, Blaise Pascal, jedan od najvećih srednjovjekovnih filozofa, koji je bio ujedno duboki vjernik, kaže da se isplati vjerovati u Boga, jer ako ga ima, dobit ćemo puno, a ako ga nema, ne ćemo izgubiti ništa. Augustin, jedan od najpoznatijih obraćenika na kršćanstvo, ide korak dalje i tvrdi da je Bog neraskidivo povezan s ljudskim stvorenjem jer ga prožima čitavoga, bliži mu je nego on sam sebi. Kršćanstvo tu Božju prisutnost u čovjeku naziva besmrtnom dušom. A stari grčki filozofi govore o božanskoj iskri koja je usađena u čovjeka. I što ta božanska iskra, duša, dolazi više do izražaja u ljudskom stvorenju, ono postaje u zemaljskom životu plemenitijim, bližim Bogu. O tome govori i kršćanska teologija koja upozorava da kršćanstvo nije samo vjera u postojanje Boga, nego i zahtjev upućen pojedincu da se potrudi realizirati ono što taj Bog ljubavi od njega očekuje.
Da je zanimanje za Boga i njegov utjecaj na život čovjeka aktualno i danas u vrijeme sve jače sekularizacije pokazuje se u učestaloj polemici o tom pitanju. U tom kontekstu postavljeno je u jednom njemačkom časopisu za filozofiju pitanje petorici poznatih autora o tome nedostaje li im u životu Bog. Njemački autor i režiser David Schalko, odgovarajući na to pitanje, upućuje na to da čovjek još uvijek više treba Boga nego on njega, kao i to da dolazi vrijeme u kojem će pitanje Boga biti sve aktualnije. Dva najkraća odgovora na postavljeno pitanje oslikavaju i danas ljudski odnos prema Bogu. Poznati američki filozof Daniel Dennett, jedan od najeksponiranijih pristalica ateizma, odgovara jednostavno da mu Bog ne nedostaje. Slično kaže i austrijski kvantni fizičar Anton Zeilinger da ni njemu Bog ne nedostaje. Iako oba odgovora izgledaju slično, među njima postoji velika razlika. Dok Daniel Dennett želi tim odgovorom potvrditi svoje ateističko stajalište u životu, u Zeilingerovu se odgovoru krije sasvim drugačija poruka. Naime, taj poznati austrijski kvantni fizičar želi poručiti kako mu nedostajati može samo ono što nije u njegovoj blizini, a što igra važnu ulogu u njegovu životu. A to nije slučaj s Bogom jer je on u njegovu životu prisutan. Zeilinger pripada onim kvantnim fizičarima koji za razliku od nekih ateistički orijentiranih teoretičara evolucije, poput spomenutoga Dawkinsa, sve više naginju razmišljanju da se Božja prisutnost u svijetu može iščitati i u pojedinim naizgled slučajnim evolucijskim događanjima.
Kad je riječ o evoluciji, spomenuti kvantni fizičar misli da su upravo kod pojedinih mutacija uočljive slučajnosti o kojima govori kvantna mehanika. A to bi značilo upravo ono na što upućuju neki kršćanski autori da svaka slučajnost, pa ni ona u evoluciji, ne mora biti apsolutno slučajna, te da iza nekih od njih može stajati Bog. To se posebno odnosi na početak života iz mrtve materije, na što znanost još nema adekvatnoga odgovora, ali i na nagli skok u evoluciji koji omogućava pojavu racionalnoga stvorenja kao što je čovjek. U vezi s govorom o tome da se Bog upleo u tijek evolucije i omogućio ljudsko stvorenje postaje neizostavnim za vjernika i pitanje koje govori o životu poslije smrti. Želi li Bog smrt čovjeka ili njegov život? Isus govori o tom problemu pozitivno. On u susretu s ljudima upućuje kontinuirano na to da Bog ne želi smrt čovjeka, nego njegov život. O kakvu se životu radi govori dosta jasno njegov odgovor saducejima da ljudskomu životu u Bogu ne pripada i ono što mu treba na zemlji.
Budizam govori o reinkarnaciji, seljenju duša iz jednoga tijela u drugo, i to sve tako dok čovjek ne postane moralno savršen. Tada prestaje fizički život jer se ono što se seli vraća u veliko Ništa. To Ništa nije negacija onoga što postoji, kako često tumače pojedini Europljani, nego govori o tome da nema više potrebe za seljenjem jer se ono duhovno stopilo s onim koje prožima čitav svemir, s izvorom iz kojega potječe. Iako se kršćanstvo razlikuje od budizma, i ono govori o povratku one božanske iskre, besmrtne duše, u čovjeku k Bogu koji ju je stvorio. Sveti Augustin to tumači tako što upozorava da ćemo u nebu ispunjeni radošću promatrati Onoga koji nas je od samih naših početaka gledao s neizmjernom ljubavlju. Na što misli Augustin moguće je djelomično shvatiti promotre li se roditelji, otac i majka, dok u zanosu ponosa i ljubavi promatraju vlastito dijete, ili ako je tko svjedočio pogledu jedne zaljubljene osobe u drugu. Tu nema potrebe za riječima i pojašnjenjem. Tu postoji samo pogled ispunjen čistom ljubavlju i bezgraničnom radošću.
Poznata filozofkinja i teologinja Dorothee Söle kaže u tom duhu da na kraju ljudskoga života nema više potrebe za odgovorom na pitanje tko je Bog jer na kraju slijedi samo zagrljaj, počivanje u Božjem naručju. I tu se možemo djelomično osloniti na sliku iz ljudskoga života. Kad majka zagrli dijete, ili kad partner, koji iz dubine duše voli, zagrli voljenu osobu, tu nema riječi i potrebe za razgovorom, tu se u zraku osjeća samo miris ljubavi i bezgranične sreće. I u svijetu postmoderne sve je više onih koji ozbiljno razmišljaju i o onom zagrljaju koji ne traje samo trenutak.
Nažalost postoji i ona druga strana medalje u ljudskom životu koja barem djelomično i danas oslikava čovjekov odnos prema Bogu. Ljudsko iskustvo kaže da onomu koji voli ne biva uvijek i uzvraćena ljubav. I o tom iskustvu u odnosu čovjeka i Boga možemo govoriti. Biblija poručuje da je Bog, kad se odlučio za čovjeka, želio stvorenje koje će bezgranično voljeti i koje će mu uzvratiti ljubav. Nažalost, čovjek je u svom odnosu prema Bogu bio od samih početaka nesiguran. Htio je više nego što mu pripada, zaboravljajući pri tome da ljubav želi biti uzvraćena. Ta borba između Roditelja koji bezgranično voli i djeteta (partnera) koje ponekad ne uzvraća ljubav traje već tisućljećima. I uvijek kad izgleda da je destrukcija, zmija iz raja, dobila bitku, vrati se čovjeku osjećaj da mu Bog nedostaje. I ponovno počinje traganje za izgubljenim Bogom. I u vremenu postmoderne sve je više onih koji iskreno govore o tome da im za nutarnje ispunjenje u životu nedostaje izgubljeni i potisnuti Bog, naručje koje više nudi od trenutačnoga ugođaja. Zanimljivo je na kraju spomenuti da je i otac nihilizma (Nietzsche), čovjek koji je proklamirao smrt Boga, tražio na kraju izlaz iz besmislenosti u metafizici. Ne samo da je pri kraju života, teško psihički bolestan, potpisao pismo prijatelju uvjeren da je bog, žaleći se na svijet da ga ne uvažava dovoljno, Nietsche je u budističkom duhu, dok je bio još zdrav, govorio o vječitom vraćanju istoga (cikličko razumijevanje svemira), transcendirajući empirijsku stvarnost: »Ovaj život kako ga sada živiš i kako si ga već živio morat ćeš živjet još jednom i bezbroj puta…« Čežnja za Bogom i vječnošću očito ne prestaje uvijek tamo gdje se čovjek privremeno odluči za suprotno.
