– »Look luk, this is luk! Hajde, sinko, nauči poneku hrvatsku riječ, kad si došao ovamo radit«, slušam prije koji dan u malom dućanu našega velikoga hrvatskoga lanca kako naša teta prodavačica poučava mlađahna Nepalca, Filipinca ili iz koje je već zemlje stigao. »Und this is paradajz, hajd’ dobro, ovo je rajčica… Rajčica, paradajz, nix tomato, no pomidor…« Slomila jezik dok skupa lome leđa prebacujući kašete s friškim voćem i povrćem iz Južne Afrike i Čilea. Ona već postarija, uza sve »dobro držanje« vidi se zasigurno već umirovljenica prisiljena na rad do posljednje kliničke dijagnoze, pa i koji dan dulje; on mlađahan i sasvim nezainteresiran, vjerojatno je očekivao neki lagodniji »posao« na mobitelu, koji mu strši iz džepa kute, kao stožerna mu ljubljena veza s domovinom na nekom dalekom kraju svijeta, ako na kugli uopće ima kraja… Uz mene kupca, koji sam već poodavno odustao od pokušaja da pitajući mladca doznam na kojoj polici stoje žganci pa sam uzeo rižu. Svi dešperatni, samo nevidljivi gazda sretan; u trgovačkom lancu svi vezani, prava idila globalne povezanosti. I polupismenu čovjeku, a još malo pa će samo takvi ostati u Hrvatskoj, jasno je da se tu radi o »duboko promišljenom i planskom zapošljavanju stranih radnika«… Nema što! Glavno da je bezbroj agencija za uvoz »nužno nam potrebne i kvalificirane strane radne snage«, a nema nijedne koja bi radila za povratak djece hrvatskih iseljenika?! Valjda to nije isplativo… A što ćemo, kad više nema naših ljudi koji bi znali i mogli podići kašetu ili zidati kuću, voziti bicikl s pizzom… Ispast će još da sam neki ksenofob, ali je li to sve moralo baš ovako biti… – sam sebe zaguših u solilokviju te me dečki s »hodometa« nisu ni morali prekidati.
– Kaj, Vilkec – ipak me dočeka Debeli »na volej« – očito nisi čul da su sad u Saboru izmijenili i postrožili Zakon o strancima? Sad budu svi ti bjelosvjetski tamnoputi dečeci i curke morali polagati ispite iz hrvatskoga jezika i latinice, i to u roku godine dana, inače ne buju dobili produljenje dozvole za rad i boravak!
– Ozbiljno? – stvarno sam iznenađen. – Hm… A odnosi li se to i na ovih 170 000 koji tu već rade nadugo i naveliko? Hoće li i oni morati na te ispite?
– Ma hajde, pa njih su već dosad sve naučile »tete prodavačice« i »majstori zidari«, i sam si to skužil u dućanu! – namiguje Debeli tapkajući me po ramenu. – Oni su već naši domaći dečki, naši budući košarkaši i vaterpolisti, još ih samo belu moramo naučit!
– Pa jes, i moj pokojni ćaća dotira je doma njemačkoga »Mercedesa«, a da osim »feršten, ja vol« nije znao njemački beknit! Posli je i kuću sazida, što će ti jezik kad se rukama pošteno radi! – zapečati Mirkan sva moja sofisticirana promišljanja o fleksibilnijem pristupu zapošljavanju stranih radnika, kojima je odjednom i prva postaja na putu do pravih europskih rajeva postala sasvim prihvatljiva. I tako sve dok, kao manjina, i mi ne počnemo polagati ispite iz njihovih jezika?
