Velika Gospa u velikom društvu i malom prigradskom svetištu, čiji propovjednici nisu svojim riječima doprli do televizijskih vijesti i portala, ali me zato ljute roštiljke i masni ćevapi »žare« pomalo i tjedan dana nakon blagdana.
– Znal sam ja da će zakuhati u tom vrelom loncu… – nakon mise i svih izmoljenih prošnji započeo je Debeli, punih usta i s rukom još napola u kotlovini. – Cijelo ljeto kuri na 37, morali su ti požari buknuti…
– Je, baš u trenu da se »vatrom gasi voda«? Toga ima samo kod nas! – dometnula je Mirjana, svakodnevno i vijestima »grijana«. – Baš kad se trebao održati sastanak o ugroženosti čiste ličke vode nelegalno navezenim opasnim smećem, počeli su požari pa učas »ugasili« raspravu…
– Ma daj, Mira, još ćeš reći da smo mi sami potpaljivali?! – odmah je zinuo Toma, vječni idealistični pristalica »Zna se« pokreta pa partije. – Zna se s koje strane vjetar puše i tko nam već godinama na kraju sezone napravi »vatromet«! Prvo se naodmaraju po moru, a onda malo »pripale«, »zafumaju« da se imamo čime godinu dana baviti… Ma, ne će me nitko uvjeriti da su ti požari po Dalmaciji slučajni! Od Zadra do Pelješca?! Po kopnu i otocima?!? Ma to je podmetnuto kao… da ne velim tko pod koga!
– I sve tako fino orkestrirano kao na najboljem koncertu – baš kao inspicijentica javila se tad i moja ženica Jelica, premda na koncertu nije bila bar dva desetljeća. – Kad jedni instrumenti stišaju, zatutnje drugi, gudači pa puhači… Kad se jedan požar već stavi pod nadzor, plane novi na drugom, pa na trećem mjestu…
– Hajde, pa gori i po drugim europskim zemljama, i ondje su požari, često i s gorim posljedicama… – Željac je pokušao relativizirati, ali »pokret otpora« buknuo mu je pod nosom, od inače šutljive žene mu Dubravke.
– Pa kaj smo mi europska zemlja? Nama su europski samo političari, a nas rukama i nogama »tiščeju« u Balkan, kak’ zelje u kacu!
– Zaboravila si, još nam je i smeće europsko, ako ne i afričko, svjetsko i svemirsko… – podupro ju je Boris, već se upirući o treći gemišt iz plastične neekološke čaše.
– Smeće pa smeće… I vi ste mi neki, svi skupa! – Tomi se bio i »vrč prelio«. – Imamo mi tu smeća koje godinama nije počišćeno, otpada koji se ne raspada ni četvrt stoljeća nakon što mu se država raspala! Plačem dok gledam požare i mislim si što da je meni tako izgorio auto… Do smrti bih pješačio! Zamislite se i vi malo, da vam požar pohara te vaše kućerke i stančiće. Ništa vam nije, ali znate prigovarati…
– Stanite, prestaniteee! – konačno ih je sve nadglasao Debeli, »začinjavac« vatrena razgovora. – Ja sam o tim požarima počel pričati samo zato kaj sam htel pohvalit’ vatrogasce i sve ljude, koji su, kad je »voda došla do grla«, zaprav’ »vatra do tabana«, pak pokazali kak’ se brzo znaju organizirati, leđa podmetnuti jedni za druge, sve od sebe dati… Takvi smo mi, Hrvati! Pokušal sam nas sve pohvaliti, a ne svađu potpaliti! Zato prekinite, najte biti palikuće, neg’ vatrogasci!
Ja nisam ništa rekao, samo sam sve zapisao.
