Budući da je jako dobro znala talijanski jezik, a poznavala je i način funkcioniranja vatikanskih struktura, Smiljana Rendić u Glasu je Koncila preuzela dio novina koji je donosio inozemne vijesti. Ponudila je i jedinstveno novinarsko iznašašće – rubriku »Mi, ovdje« u kojoj je u spoju više novinskih vrsta, često i šifriranim jezikom, donosila sudbine stvarnih ljudi, vjernika i onih koji su za Bogom i dobrom neumorno tragali, u okolnostima komunističkoga režima. Tekstove je u toj rubrici potpisivala pseudonimom »Berith«, što na hebrejskom znači Savez. Do danas nisu izumrli čitatelji tekstova »Berith«, od kojih su mnogi šezdesetih uredništvu slali pisma pohvale, ali i iznoseći vlastite sudbine i teškoće.
Smiljana Rendić uz Glas se Koncila svojim prilozima javljala i u različitim tiskovinama katoličkoga profila onoga vremena, od kojih su mnoge bile u fazi pokretanja. Neke su imale i teološki i stručni profil. Ponegdje je rabila i drugi pseudonim – »Vjera Marini«. Pisala je i poeziju, često i na talijanskom jeziku. U Arhivu Glasa Koncila ostali su očuvani nizovi njezinih poetskih ostvarenja, koji čekaju svoje istraživače i priređivače antologija kršćanske književnosti. Postoje i tisuće njezinih pisama, osobne korespondencije sa suvremenicima raznih provenijencija, koja se čuvaju u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu.
Njezina pozicija šezdesetih bila je vrlo neobična. Laikinja, neudana, bez živućih bliskih krvnih srodnika, imala je uz krug suradnika u Glasu Koncila tek nekoliko prijatelja i poznanika. Zaposlena je bila u administraciji riječkoga časopisa Pomorstvo. Dakle imala je posao koji je u uvjetima planske ekonomije značio rad u državnoj tvrtki. To je značilo i da bi na svaki »mig« neke političke strukture, ona mogla vrlo jednostavno dobiti otkaz i biti bačena na egzistencijalne margine.
Bila je stoga potrebna iznimna hrabrost uključiti se u rad Glasa Koncila, katoličkih novina i jedinih nerežimskih novina u ondašnjoj Jugoslaviji uopće. O toj je svojoj nezgodnoj poziciji pisala u ožujku 1966. godine splitsko-makarskomu nadbiskupu Frani Franiću: »Čitava budućnost ‘laikova’ rada u katoličkoj štampi ovisi od časa u kojem se ‘dozna’ – to jest od ponašanja odnosnog laika u tome času. Ako se dade uplašiti, gotov je. Ja sam deset prvih mjeseci, dok se nije ‘doznalo’, molila Duha Svetoga: ‘Gospodine, daj mi riječi hrabrosti u onom času’. I dao je. Bez hrabrosti u onom času danas bih kao katolički novinar bila pokopana. A hrabrost se sastoji u tome da se naprosto kaže: ‘Pišem i pisat ću.’ Listovi za koje pišem štampaju se u javnim štamparijama. Suradnju građana s njima ne zabranjuje nikakav pozitivni propis u ovoj zemlji. To je dovoljno jer tako jest. Treba samo moliti Boga da nam da hrabrosti reći da tako jest.«
Znala je komunicirati bez ikakva osjećaja manje vrijednosti i s najvišim ondašnjim crkvenim strukturama. Katkada bi, kao u slučaju korespondencije s nadbiskupom Franićem, znala zaiskriti i polemika. Smatrala je da je Drugi vatikanski koncil došao da bi unio promjenu, učinio nešto novo, a ne osnaživao status quo i blagoglagoljivo se utvrđivao u slavi minulih vremena. Inertnost i grčevito držanje za titule i zastarjele koncepcije u crkvenim krugovima često bi u pismima koje je razmjenjivala sa suvremenicima okitila pojmom »žabokrečine Bele IV.«. Gotovo je s prijezirom gledala na dvorsku i feudalnu atmosferu, kakvoj su se zagovornici prošlosti vraćali, od biskupskoga do župnoga dvora. Zadaća biskupa ne ostvaruje se u tome da on postane tek »preuzvišeni Beamter«, upozoravala je.
Britkost i sklonost polemici, priskrbile su joj i brojne neistomišljenike, pa i protivnike u crkvenim krugovima. Žestinu prijepora dodatno je produbljivala i činjenica da koncilska obnova u Hrvatskoj ipak nije išla glatko. Pokazalo se to i kada je 1971. istaknuti svećenik mons. Čedomil Čekada – koji se i izdržavanjem dugogodišnje zatvorske kazne dokazao u obrani crkvenosti i katoličke vjere – objavio »samizdat« pod nazivom »Proigrana šansa«, oštru kritiku Glasa Koncila, a time umnogome i Smiljane Rendić. Bio je to velik lom, težak udarac, »crkveno Karađorđevo«, kako je posvjedočio tadašnji urednik Glasa Koncila Vladimir Pavlinić. U obrani Koncila i Glasa Koncila Smiljana Rendić dodatno se izložila i dala svoj odgovor. Čekadu i njegove istomišljenika u svom je stilu nazvala »oklopnicima straha«.
Kušnja je tih godina jamačno morala biti i u zamislima da se »prljavi veš« suprotnoga tabora počne iznositi i po ondašnjim kanalima društvenoga priopćavanja, medijima koji su bili pod kontrolom komunističkoga režima. No Smiljana Rendić je takvo što – pa i u najmanjoj mogućoj naznaci – u svim okolnostima smatrala neprihvatljivim. Bespogovorno je branila načelo crkvenosti. Pokazuje to i način kako je splitskoga povjesničara i pravnika Ivana Mužića nastojala odgovoriti od njegovih zamisli da objavi povijesnu studiju o inkviziciji. Smatrala je da trenutak jednostavno nije pogodan za to. U pismu iz siječnja 1970. pisala mu je da bi objava takvoga djela značila »pridonositi borbi protiv Crkve na ovom našem prostoru, u ovoj našoj domovini«. »Prikazujući hic et nunc javnosti ružno lice Inkvizicije, ja bih pridonijela shvaćanju, već ionako raširenom, da je samo to lice Crkve. A kažu u Engleskoj: ‘right or wrong, my country’«, dodala je u istom pismu.
U pismima koje je razmjenjivala s povjesničarom i pravnikom Mužićem katkada se doticala i političkih tema. Znakovito je da ona – premda su i u Jugoslaviji postojale faze otpuštanja totalitarnoga pritiska, čak i faze dopuštanja nacionalnoga zanosa u godinama hrvatskoga proljeća – nikada do kraja nije mogla povjerovati u dobre namjere vladajućih prema vjernicima katolicima.
»Čitava budućnost ‘laikova’ rada u katoličkoj štampi ovisi od časa u kojem se ‘dozna’ – to jest od ponašanja odnosnog laika u tome času. Ako se dade uplašiti, gotov je. (…) Bez hrabrosti u onom času danas bih kao katolički novinar bila pokopana«, opisala je Rendić poziciju katoličkoga novinara šezdesetih u komunističkoj JugoslavijiPisala je tako 1970. Mužiću, upozorivši ga da bi netko, poput Vladimira Bakarića – koji je tada u Hrvatskoj bio »republički Tito« – vrlo lako mogao osuditi i Glas Koncila, i to ne zbog nekoga sasvim političkoga razloga poput nacionalizma, nego zbog toga što režim nikako ne može prihvatiti da Crkva nije tek »servis za poslugu privatne religioznosti«.
U svojoj dugoj novinarskoj karijeri objavila samo jedan članak koji bi se mogao okarakterizirati kao isključivo politički. Bio je to »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod«, objavljen u časopisu Kritika, u kojem je do najmanjih pojedinosti razgolitila jugoslavensku politiku brisanja hrvatskoga identiteta, zbog koje je svaki pridjev »hrvatski« postao sumnjiv, proskribiran i zabranjen. Sve se stoga moralo pisati u genitivu – umjesto Društva hrvatskih književnika bilo je, primjerice, Društvo književnika Hrvatske i tako redom za svaku organizaciju. Hrvatska je bila svedena na apstrakciju, na geografski pojam, a ne osjećaj koji je kolao u žilama hrvatskoga naroda. Do danas je fascinantno kako je jednim člankom uspjela prokazati cjelokupno jugoslavensko zlosilje nad hrvatskim narodom.
Članak je objavljen na vrhuncu hrvatskoga proljeća, no i tada je bilo onih koji su bilježili, čekajući svoj trenutak, prevrat i povratak u stare staljinističke manire vladanja. Tako je i 1972., kada je započeo obračun s hrvatskim proljećem, stradala i Smiljana Rendić. I njoj je nametnut montirani sudski proces. Malo nakon početka suđenja udaljena je s radnoga mjesta.
Budući da je živjela u sustanarstvu, nelagoda se osjećala i u odnosima sa stanodavkama. »O meni zasad ništa novo. Samo osjećam hladan led gospođa kod kojih stanujem: pročitale harangu u Novom listu (misli na vijest o početku suđenja koju je objavio riječki dnevni list, op. a.) i očito im je strašno neugodno što sam kod njih, pogotovu otkad sam im danas rekla da sam suspendirana iz ureda… Mučno. Dopuštaju mi ovo tipkati kod kuće, s time da ne tipkam po noći. Ali cijela mi je situacija u kući očajno mučna i neugodna«, zapisala je u lipnju 1972. u pismu koje je poslala u uredništvo Glasa Koncila.
Biti suđen pred komunističkim sudom, ma kakva optužba zapravo bila u igri, nosilo je uvijek golemu neizvjesnost, osobito u njezinu slučaju. »Zlo se osjećam, danas, vraćajući se iz bolnice jedva sam se vukla, ali putem sam srela jednu djevojku kršćanku pa mi je odmah bilo lakše, prošetale smo zajedno, premda mi je bilo teško hodati, ali bojala sam se očaja koji me zgrabi kad sam sama kod kuće. Bojim se da ću se sva razoriti, jučer mi je bilo tako teško da sam po prvi put u ovoj muci dugo plakala. Nemam lake suze, pa me zato i suze ubijaju«, pisala je u rujnu 1972. u uredništvo Glasa Koncila.
No najveći je strah imala od dugogodišnje robije. Smatrala je da je to nešto što ne će moći preživjeti. »Ja se naprotiv najozbiljnije bojim da ću u zatvor dospjeti, jer na meni, jedinom katoličkom novinaru laiku u ovoj zemlji, slomit će se sva mržnja onih koji upravo katoličku laičku aktivnost ne trpe.« Navela je i da više ne će živjeti na ulici jer da postoje patnje koje se u životu mogu samo jednom izdržati. I u tom je bila itekako odlučna.
Najprije je bila osuđena na godinu dana strogoga zatvora i godinu dana zabrane javnoga djelovanja. Ipak, dogodio se pozitivan rasplet. Presudu suda u Rijeci preinačio je Vrhovni sud. Proglašena je krivom, ali uz uvjetnu kaznu i dvije godine zabrane javnoga djelovanja. No ostala je kazna prisilnoga umirovljenja i de facto gubitak radnoga mjesta u administraciji časopisa Pomorstvo. Ostale su i zdravstvene posljedice. U vrijeme suđenja promijenila je i adresu stanovanja, preselivši se na Trsat, u stan u kojem je i preminula 26. svibnja 1994. godine.
Sedamdesetih i osamdesetih nastavila je suradnju s Glasom Koncila, koja joj je bila potrebna ne samo iz materijalnih razloga, nego i onih duhovnih. Glas Koncila priznao je njezin doprinos listu i Crkvi u Hrvata uručivši joj 1988. jedinstveno priznanje, »Zlatno pero Glasa Koncila«. Kao što je katolička vjera i ljubav prema hrvatskom narodu bila sastavnicom njezina identiteta, tako je i Glas Koncila bio neodvojivi dio njezina bitka. Najbolje to sažima i epitaf na njezinu grobu na Trsatu, uzet iz njezina sonetnoga niza »Molitva za milost slova«, napisanoga u povodu jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. »O da nam milost slova bude dana. / I krvlju riječi upiše se jasno / Ime Hrvata u knjigu života!« stoji na nadgrobnom spomeniku Smiljane Rendić, prvakinje hrvatskoga katoličkoga novinarstva, književnice i intelektualne pojave bez presedana u novijoj hrvatskoj povijesti.
Završetak
