Kada se prohladnoga subotnjega podneva na Maclju slavila misa za sve žrtve bleiburške tragedije, bilo je teško oteti se dojmu da su snažne riječi predvoditelja biskupa Jure Bogdana bile u proturječju s prizorima oko maceljske spomencrkve Muke Isusove. Podno brježuljka na kojem se nalazi spomencrkva okupilo se samo nekoliko stotina ljudi. Mahom su tu bile sijede glave, a mlada su lica bila tek iznimka. Sudjelovali su u slavlju, doduše, i predstavnici državnih i lokalnih vlasti, no izostali su oni ključni, koji donose sve važne odluke za društvo. Bile su na događaju i mnoge kamere i fotoreporteri, no izostale su čak i one već uobičajene provokacije i senzacionalni naslovi o određenim slovima, uniformama, kapama ili početnim poljima na hrvatskoj šahovnici…
U kolopletu zastrašujućih likvidacija razoružanih hrvatskih vojnika i civila u proljeće i ljeto 1945. godine, kada su komunisti tek počeli preuzimati sve uzde političke vlasti, i Macelj je postao jedno od sjenovitih mjesta hrvatske povijesti o kojima je desetljećima bio moguć tek šapat. U maceljskim su šumama u zločinima partizana skončale tisuće civila i vojnika, a zajedno s njima i brojni svećenici, bogoslovi, redovnice… Zato je ondje nakon pada komunizma i podignuta spomencrkva Muke Isusove. Uz nju su, podno velikoga bijeloga križa, ukopani i zemni ostatci više stotina žrtava partizanskih zločina.
Zastrašujući koloplet započeo je na Bleiburgu
No zastrašujući je koloplet partizanskih zločina – čiji se razmjeri vrlo vjerojatno nikada do kraja ne će utvrditi, premda pouzdana istraživanja povjesničara govore i o više od stotinu tisuća ubijenih na križnim putovima – ipak započeo na Bleiburgu. Ondje su na prijevaru britanskih okupacijskih snaga razoružani hrvatski vojni kontingenti koji su do slovensko-austrijske granice nastavili pružati otpor, štiteći i nepregledna mnoštva civila koji su se pred partizanima povlačili iz Zagreba i ostatka kontinentalne Hrvatske. Razoružani vojnici zajedno s velikim skupinama civila predani su u ruke partizanima. Dogodilo se to 15. svibnja 1945. Započelo je tako možda i najkrvavije hrvatsko proljeće u povijesti.
U godinama nakon pada komunizma bleiburške su komemoracije postale masovan fenomen, događaji koji su po brojnosti okupljenih išli uz bok tužnoj vukovarskoj godišnjici ili radosnoj kninskoj obljetnici »Oluje«, uz desetke tisuća Hrvata iz domovine i inozemstva. Posljednja velika bleiburška komemoracija dogodila se 2019. godine, podsjetio nas je Milan Kovač, istaknuti i dugogodišnji član Počasnoga bleiburškoga voda, koji u bleiburškim komemoracijama sudjeluje još od vremena komunizma. »Nakon 2019. uslijedila je pandemija koronavirusa, kada nisu ni bila moguća masovna okupljanja, a malo nakon toga dogodila se i ona sramotna rezolucija koja je prošla u austrijskom parlamentu i koja je komemoraciju na Bleiburgu proglasila nekakvim neonacističkim skupom«, rekao nam je Kovač.
»Mi smo još u pravnoj borbi oko toga pred austrijskim ustavnim sudom. U međuvremenu smo uspjeli dokazati da je zemljište na kojem se događala komemoracija ranijih godina u vlasništvu Počasnoga bleiburškoga voda – a kao takvo ono je na simboličkoj razini u vlasništvu cijeloga hrvatskoga naroda – te smo prije mjesec dana uspjeli to uknjižiti u austrijske gruntovnice. Riječ je o zemljištu od oko 30 000 kvadrata. Dosadašnje nas iskustvo ipak uči da je austrijsko pravosuđe neovisno o raznim ideologijama ili pak o tome kakva je opcija u Austriji trenutačno na vlasti«, dodao je Kovač.
»Mi ne evociramo nikakve ideologije«
U razgovoru je Kovač u više prilika ponovio: »Nama je kao suorganizatorima bleiburške komemoracije najvažnije da se nastavi kontinuitet molitvenoga spomena na sve žrtve. Mi ne evociramo nikakve ideologije. Jedino što želimo jest moliti za ubijene, ne zanima nas politika. Zato i mjesto te komemoracije možda i nije najvažnije – hoće li ono biti na Maclju, u nekoj drugoj šumi, na nekom drugom mjestu, nevažno je ako se molitva nastavlja. Ali, jasno, mi se nadamo i ustrajat ćemo na tome da se komemoracije vrate na Bleiburg. Komemoracije na Bleiburgu započele su 1951. kada su se njezini inicijatori – zajedno s mons. Vilimom Ceceljom – obvezali da će se spomen na žrtve te zastrašujuće tragedije nastaviti zauvijek. Tko smo mi da danas pokleknemo?«
Iz dana suradnje s mons. Ceceljom – koji se također kao istaknuti sudionik i organizator molitvenih skupova na Bleiburškom polju do danas ne prestaje dezavuirati kao simpatizer ovoga ili onoga totalitarizma – podijelio je i osobno sjećanje. »UDBA je neprestano nastojala omesti komemoraciju na Bleiburgu. Jedne je godine našega tajnika Nikicu Martinovića UDBA ubila na kućnom pragu. Jednom je bila postavljena bomba u velikoj sali u kojoj smo se trebali okupiti nakon mise. Misa se odužila, što nas je spasilo – bomba je eksplodirala ranije, prije našega dolaska«, rekao je Kovač i podsjetio da se na takve stvari ne će naići u dijelu medija u Hrvatskoj koji su i tijekom svih godina nakon pada komunizma nastavili bacati klipove pod bleiburšku komemoraciju. »Zato je važno da se ide i preko prosvjete… Za nas će prosvjećenje o tim stvarima doći tek kada propovijedi naših biskupa – u njih se može ubrojiti i nedavna propovijed biskupa Bogdana – počnu ulazi u školske udžbenike. Godine 2015. na Bleiburgu je na komemoraciji bilo oko 60 000 ljudi. Po mojem sudu ondje je bilo barem 70 posto mladih«, dodao je Kovač. Mladi, dakle, žele čuti istinu.
Bleiburška tragedija u Stepinčevu ključu: »Kršćanin ne smije imati neprijatelja«
Iako je slavljena daleko od šire medijske pozornosti, s mise za žrtve križnih putova u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bleiburgu upućene su također važne poruke. Predvoditelj euharistijskoga slavlja dominikanski provincijal o. Tomislav Kraljević podsjetio je u propovijedi na pjesmu Viktora Vide »Željezni zastor« i pjesnikovu sliku o uskrsu Hrvatske. U njoj se kao protagonist pojavljuje i bl. Alojzije Stepinac koji govori: »Mi nemamo neprijatelja, i njihovi mrtvi zajedno su s nama.«Da bi prešli granicu – u prvo bijelo polje ušili srce
»Sve se ovo itekako tiče i budućih naraštaja. Što ako, recimo, naša djeca danas-sutra požele otići u Graz na studij? Zar ćemo dopustiti da njih netko ondje naziva ustaškom djecom? Razvodnjavanje bleiburške tragedije ide i prema tomu«, rekao nam je Frane Žegarac, jedan iz skupine hrvatskih branitelja koja je na Macelj došla iz Kaštela. »Ali sve je krenulo iz Hrvatske, prije svega iz onoga dijela medija koji neprestano pišu protiv Hrvatske. Kada se spomene Domovinski rat, govore nam da nije dobro vraćati se u prošlost. Ali zato je prema njima u redu govoriti o Drugom svjetskom ratu i o ustašama. Njima naime smeta Domovinski rat jer je on srušio avnojevsku Hrvatsku«, dodao je Žegarac.
»Zadaća je živih mrtve dostojanstveno pokopati«, podsjetio je u propovijedi biskup Jure Bogdan
Kao i velika većina sudionika misnoga slavlja kod crkve Muke Isusove na Maclju, i kaštelanski su branitelji pristigli uglavnom o vlastitom trošku. Dan ranije, u petak 15. svibnja, bili su u Bleiburgu te su u crkvi sv. Petra i Pavla sudjelovali na zadušnici za ubijene. »Donaciju smo dobili od naše općine, ali sve smo ostalo pokrili sami. Treba napomenuti i da smo na austrijskoj granici prošli kroz neugodan tretman – iskrcali su nas iz kombija, pretraživali, valjda tražeći nekakva nacistička obilježja. Budući da nam ovo nije prvi put da u ovakvim okolnostima putujemo, znali smo i te probleme preduhitriti«, pojasnio je Žegarac, pokazujući na svoju vjetrovku i hrvatsku šahovnicu, koja je doduše počinjala s prvim bijelim poljem, ali je u njega bilo ušiveno crveno srce.
»Gdje je u svemu tome naše članstvo u Schengenu, u EU-u? Hrvatska je članica svih tih međunarodnih saveza i asocijacija i mislim da se ona napokon i u ovim stvarima mora početi koristiti tim svojim članstvima«, dodao je Žegarac.
»Najvažnije je da se nastavlja molitva za ubijene«
Uz Bleiburg i misu koju je u crkvi sv. Petra i Pavla predvodio dominikanski provincijal o. Tomislav Kraljević te uz Macelj, komemoracija žrtava bleiburške tragedije odvijala se u više čina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U srijedu 13. svibnja održana je u dvorani »Vijenac« na zagrebačkom Kaptolu komemorativna akademija. U subotu 16. svibnja molilo se u prijepodnevnim satima za žrtve i kod središnjega križa na groblju Mirogoju. U nedjelju 17. svibnja na Radimlji kod Stoca u BiH također je slavljena misa za sve žrtve poratnih partizanskih zločina. Uz Počasni bleiburški vod u suorganizaciji je bila i Hrvatska biskupska konferencija, a uključeno je bilo i Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, zajedničko tijelo HBK-a i BKBiH-a. Pokrovitelji komemorativnih programa bili su Hrvatski sabor i Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine.
»Zahvalnost i sjećanje! Oni koji su ubijeni svojom su se žrtvom dali za slobodnu domovinu Hrvatsku. To su moji razlozi zašto sam i ove godine na Maclju! Iako, bilo bi mi draže da je ovo okupljanje na Bleiburgu, koji je simbolično mjesto jer je ondje bio početak te velike tragedije, i ondje sam i ranije sudjelovao u misama i komemoracijama… Ali najvažnije je da se nastavlja molitva za ubijene«, rekao nam je nedaleko od crkve Muke Isusove Vinko Vladić. Iz obiteljske povijesti itekako znade kakve su se sve patnje događale oko Bleiburga. »Otac moje supruge bio je na križnom putu. Preživio ga je i moj stric Mate koji je išao od Maribora sve do Pančeva. Kada se vratio, imao je sedmero djece«, posvjedočio je Vladić.
»Došao sam i u očevo ime!«
Ivica Stipaničev od 2011. redovito sudjeluje u bleiburškim komemoracijama. Iz Tribunja je i sudjelovao je kao branitelj u Domovinskom ratu. »Iz moje bliže obitelji – koliko je meni poznato – nitko nije ubijen na križnom putu. Ali ovdje sam kao vjernik, kao netko tko je izrastao iz katoličke obitelji u kojoj se istina čuvala i u kojoj se govorilo o oprostu, ne o mržnji. Dosad sam 92 puta darivao krv! Želim ovdje moliti za one koji su ubijeni, koji su umirali noseći želju za pravdom, vapeći za Bogom. Ovdje sam i da mladima pokažem da uvijek treba biti spreman za istinu, pružiti ruku, ne zaboravljati. Treba i čitati knjige, ali birati one koje govore istinu«, dodao je Stipaničev.
»Ovdje sam jer želim odati počast svim razoružanim vojnicima i civilima koji su ubijeni na križnim putovima nakon Bleiburga. Oni su svojom žrtvom zadužili i nas danas. I moj je otac bio sudionik križnoga puta. Preživio je, a nakon svega odslužio je još i pet godina robije u Lepoglavi. Biti ovdje na misi, stajati ovdje danas za mene je čast jer sam došao i u očevo ime«, posvjedočio nam je Milan Pandžić iz Benkovca. O Bleiburgu je prvi put čuo kada mu je bilo trinaest godina. »Vrijedilo je za vrijeme Jugoslavije da i nije baš pametno govoriti o tim stvarima djeci. No nas je otac o tome podučio. Mi smo o povijesnoj istini učili kod kuće i znali smo što su partizani radili. Odgojeni smo u hrvatskom duhu. Znamo za naše žrtve. O njima je važno govoriti. I do danas se otkapaju jame koje su ostale iza partizana«, zaključio je sudionik komemoracije na Maclju Pandžić. Žar sjećanja nastavlja tinjati.
Godišnjica bleiburške tragedije na Maclju
