Volonterka Caritasa Zagrebačke nadbiskupije studentica Andrijana Lončar rodom je iz Splita. Kako je odlučila studirati u Zagrebu, komunikologiju i sociologiju na Fakultetu hrvatskih studija, nastanila se u Caritasovoj kuću na Vukomercu i zdušno se prihvatila pomoći zajednici s kojom dijeli život. Nije joj strano jer je odrasla u vjerskom okruženju svoje obitelji i splitske župe svete Obitelji pa je rado blizu onima koji su u potrebi.
Andrijana je rođena 18. ožujka 2005. u Splitu. Dolazi iz četveročlane obitelji i starije je od dvoje djece. Njezina majka Helena rođena je u Splitu, a otac Petar u Imotskom. Upoznali su se u Splitu i vjenčali 1999. u crkvi svete Obitelji. Helena je diplomirana pravnica, a Petar umirovljeni pravosudni policajac. Andrijana im je prvorođena, a sin Gabrijel, rođen 2007., student je prve godine Građevinskoga fakulteta u Splitu.
»Kad me netko pita kakve roditelje imam, uvijek kažem – Bogom dane. Majka je bila znatno stroža, a otac je uvijek bio spreman slušati. Znalo se dogoditi da ide raditi jutarnju smjenu u 5, a ja mu do 3 ujutro govorim o svojim problemima – i on bi me slušao. Uvjerena sam da bez majčine ‘strogoće’ nikada ne bih izrasla u osobu kakva sam danas. Svoj život posvetila je bratu i meni, i iskreno se nadam da je danas sretna jer smo izrasli u ljude s kojima može sjesti i popiti kavu. Na tome joj hvala. Brat i ja baš smo dobri. Ne bih ga mijenjala ni za koga«, pripovijeda Andrijana.
»Odgajali su nas u vjeri. I mama je vjernica, ali je tata posebno bio jak u vjerskom odgoju. Stalno smo bili u župi. Danas sam vezana uz župu mojega zagrebačkoga stanovanja u Vukomercu. Rado odem na susret mladih srijedom. Kući u Split dođem svakih mjesec dana. Osnovnu školu završila sam u rodnom gradu, OŠ Dobri. Bila sam vrlo dobra učenica. Nikad me nisu previše zanimali prirodni predmeti – više su me privlačili društveni predmeti i strani jezici. Od treće do desete godine trenirala sam balet, a s deset godina upisala sam odbojku u OK Brda, ostala sam do svoje 16. godine. Zbog ozljede sam tada morala raskinuti ugovor i povući se iz športa. Paralelno sam učila strane jezike, engleski i njemački, u školama stranih jezika. Za srednju školu izabrala sam turističko-ugostiteljsku, smjer hotelijersko-turistički tehničar, upravo zbog naglaska na učenju stranih jezika. Učila sam engleski, njemački i talijanski. Tijekom školovanja sudjelovala sam u dvjema Erasmus razmjenama – dva tjedna radila sam u hotelu u Irskoj, a pet dana predstavljala sam svoju školu i Hrvatsku u Grčkoj. Završni rad obranila sam s izvrsnim 2023. godine, kada sam upisala dvopredmetni prijediplomski studij komunikologije i sociologije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.«
»Životna mi je želja bila doći u Zagreb na studij. Htjela sam se izgraditi kao osoba. U Splitu smo zajedno u jednom stanu živjeli u tri generacije, baka, dida, roditelji, brat i ja. To ima svoje prednosti, ali ima i mane. Da sam ostala studirati u Splitu, i dalje bih stanovala sa svojima, a ovako sam u Zagrebu morala postati svoj čovjek.
Sada sam pred završetkom preddiplomskoga i planiram nastaviti na diplomskom studiju komunikologije. U crkvi svete Obitelji u Splitu, u kojoj sam primila sve sakramente, čitala sam na misama i provela nekoliko godina u župnom zboru. Dolaskom u Zagreb i smještajem u Caritasovoj kući za studente počela sam volontirati. Sudjelujem u izradi ukrasa za Božić i Uskrs koji se prodaju ispred crkve Muke Isusove u Vukomercu. Odnedavno volontiram i u Caritasovoj kući za smještaj osoba s invaliditetom. Iako sam u početku mislila da će mi biti teško dolaziti onamo, brzo sam shvatila koliko sam bila u krivu. Ta djeca pokazuju da je za sreću često dovoljan osmijeh i lijepa riječ. Zato bih svakomu preporučila da barem jednom iskusi volontiranje. Povremeno volontiram i u Marijinim obrocima, iako rjeđe nego u Caritasu. Primijetila sam da moja generacija sve manje čita, a to osjećam i na vlastitom pisanju. Upravo me to potaknulo na ideju o projektu na kojem trenutačno radim.«
»Tako sam se ja, studija radi, povezala s Caritasom na Vukomercu. Aktivna vjernica moja teta Ana Stojanac preporučila me pa stanujem u Caritasu od početka studija. Jako mi je dobro. Obiteljski je ondje životni stil. Devet nas je studenata i studentica, a fakultet mi je baš blizu. Kako sam voljela društvene predmete, Fakultet hrvatskih studija bio mi je logičan izbor. Da nisam završila tu gdje jesam, studirala bih pravo. Zadovoljna sam svime na faksu. Naučili smo dosta, bilo nam je osobito korisno na radijskoj praksi na HRT-u koju su nam organizirali. Mislim nastaviti na diplomskom studiju komunikologije. Voljela bih se baviti odnosima s javnošću. Tijekom studija posebno sam bila ponosna na osvajanje Rektorove nagrade za akademsku godinu 2024./2025. Zajedno s kolegicama provela sam istraživanje o političkoj apatiji generacije Z, u vrlo zanimljivu kontekstu superizborne 2024. godine. U istraživanju je sudjelovalo 329 ispitanika, a naš je rad na kraju nagrađen. Inače se vidim u politici. Mladi to ne vole, ali su svi hrabri iza ekrana. Nitko ne želi na izbore niti se uključivati u stranke. To smo doznale iz našega nagrađenoga istraživanja. Zato sam ja odlučila da bih drugačije. Zasad nisam ni u jednoj stranci i tako će biti dok ne završim studij. Ove godine osvojila sam i treće mjesto na natječaju za mlade Hrvatskoga društva katoličkih novinara na temu ‘Čuvati ljudske glasove i lica’, koja je bila povezana s porukom pape Lava XIV. za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2026. godine. Također sam bila članica žirija Hrvatske mreže protiv siromaštva za dodjelu nagrade ‘Svjetionik’, gdje je fokus 2026. bio na dječjem siromaštvu i kako se ono predstavlja u novinarstvu.«
»Željela bih zasnovati obitelj. Zasad sam sama, ali tek mi je 21 godina. Smisao mi je biti supruga i majka. Ako se to ne ostvari, naći ću neki drugi smisao. Ali molim za muža otkad znam za sebe. Još ga nema na vidiku. Plan je ostati u Zagrebu. Split je opcija B jer mi Zagreb pruža više prilika. Neka bude kako Bog želi. Meni je Bog na prvom mjestu i tako nastojim živjeti. Puno puta zapnem i posrnem, ali znam da me uvijek ima tko podići. Svjesna sam da zapravo nismo vlasnici ničega, pa ni ‘dlake na glavi’, i da je sve u Božjim rukama. Nastojim upravljati svojim životom kao brodom, držati kormilo čvrsto u rukama, ali vjerujem da tek kada prepustim Bogu da vodi, more postaje mirno i nakon najvećih oluja. ‘Sve mogu u Onome koji me jača.’«
