»Ima li još anđela?« može se zapitati tek osoba izvan jedinstva s Katoličkom Crkvom. Da i ne postoje svjedočanstva o druženju s anđelima svete Ivane Arške, Gertrude Helftske, Brigite Švedske, Elizabete Ugarske, Katarine Sijenske, Ruže Limske i Terezije Avilske, o geografskoj i povijesnoj rasprostranjenosti anđeoskih ukazanja svjedočio bi »mač svetoga Mihaela« – gotovo savršen pravac koji povezuje sedam mjesta arkanđelovih ukazanja od Karmela u Svetoj Zemlji do irskoga otoka Skelliga. Čitave bi knjige valjalo posvetiti udjelu anđela u katoličkoj liturgiji i teologiji, umjetnosti i karitativnosti, no ipak vrijedi priznati biblijski temelj početnomu pitanju. Anđeoska se i zloduha očitovanja doista prorjeđuju nakon Kristova uzašašća, a i zemaljski doticaji duhova koje sreće vidjelac Ivan čine se više mističnim znakovima negoli vidljivim očitovanjima. No čak ni zaključak Otkrivenja ne dopušta potpuni nestanak anđela sa zemlje.
»Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama«, zapisuje Ivan riječi glasa koji mu je netom prije najavio: »Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!« Proroštvo koje se teško može pomiriti s protestantskom teologijom možda objašnjava zašto su umjetnici novijega doba izbjegavali lik posljednjega biblijskoga anđela. Pravi je pak katolički paradoks da ga je portretirao francuski obraćenik koji ga i nije ciljao naslikati. Premda je svoj fovistički gvaš na kartonu naslovio »Anđelom čuvarom«, Georges Rouault rukama je jednoga duha povjerio čak troje mališana. U ekspresivnom koliko i delikatnom prizoru slikara podjednako odana Kristovoj ljudskosti koliko i čovječnosti klaunova teško je ne razabrati simbol Crkve malenih: Crkve koja služenjem vojuje na zemlji, Crkve koju pobjeda čini sličnom anđelima, ali i trpeće Crkve što skrivena iza krila anđela iščekuje konačni Kristov dolazak.
Bernard Francis Casey šest je tisuća obraćenja i izlječenja koja je sam izmolio vazda skrivao iza krila anđela. Kada je tomu američkomu blaženiku – rođenu 1871., godinu nakon obraćenoga slikara – kapucinski poglavar naložio da počne bilježiti čudesa u dnevnik, on ih je pripisao misama Serafskoga misnoga udruženja kojemu je pripadao. Koliko je u toj gesti bilo poniznosti, razabrat će se iz podatka da je blaženi Solanus – kako mu je glasilo redovničko ime – euharistiju za bolesnike u New Yorku zbog teškoća na studiju morao slaviti kao »jednostavni svećenik«, bez ovlasti propovijedanja i ispovijedanja. Trpećima, gladnima i mališanima kapucin je pristupao s čovječnošću jer mu nije manjkalo ljudskosti: iskustva poljoprivrednika i drvosječe, vozača i ciglara, bolničkoga nosača i zatvorskoga čuvara, lovca i ribiča, fotografa i violinista, tenisača i odbojkaša. »Zahvaljujte Bogu unaprijed«, učio ih je. Jer anđeli su već tu. Vazda.
