Kada govorimo o svjedočenju za Krista, vjerojatno pomislimo da je riječ o nečemu što pripada prošlim vremenima, to jest apostolima, propovjednicima i svetcima koji su živjeli u nekim drugim vremenima. No njihovi životi pokazuju da svjedočiti vjeru nikada nije bilo jednostavno. I onda, kao i danas, trebalo je odlučiti hoćemo li se prilagoditi onomu što drugi očekuju ili ostati vjerni onomu u što vjerujemo.
Jedan od zanimljivih primjera je sv. Bartol. Kada mu je Filip rekao da je pronašao Isusa iz Nazareta, Bartol isprva nije bio oduševljen. Njegovo pitanje: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« pokazuje da nije slijepo prihvatio ono što je čuo. Ipak, Filip ga nije prekorio, nego mu je jednostavno rekao: »Dođi i vidi.« Bartol je otišao, susreo Isusa i prepoznao ga kao Sina Božjega.
Vjera nije samo naslijeđeno mišljenje koje nikada nismo pokušali upoznati. Ponekad i mi imamo pitanja, sumnje ili nešto što nam nije jasno. Bartol pokazuje da pitanje nije problem ako nas vodi prema traženju istine. Važno je imati hrabrosti »doći i vidjeti« i osobno upoznati Krista.
Drugi je primjer sv. Ivan Krstitelj. Živio je jednostavno, odjeven u odjeću od devine dlake i jeo skakavce. Nije birao udobnost i popularnost. Ljude je pozivao na obraćenje i krstio ih na Jordanu. Kada je vidio Isusa, nije pokušao privući pažnju na sebe, nego je usmjeravao ljude prema njemu. Ivanova hrabrost istaknula se kada je upozorio kralja Heroda na njegov grijeh. Znao je da ga za te riječi čekaju pogubne posljedice, ali nije prešutio istinu. Zbog toga je završio u tamnici, a naposljetku je pogubljen.
Nas možda nitko ne će zatvoriti zato što kažemo da smo kršćani. Ali postoje drukčije tamnice koje susrećemo: strah od ismijavanja, potreba da budemo prihvaćeni, pritisak društva ili osjećaj da ćemo ispasti čudni ako kažemo da se s nečim ne slažemo. Koliko puta prešutimo ono što mislimo samo zato da ne ispadnemo drugačiji?
A ta nam dva svetca poručuju: vjera postaje stvarna tek kada utječe na naše odluke. Zato pitanje za nas nije samo vjerujemo li u Krista, nego koliko smo spremni živjeti tu vjeru kada to nešto košta. Možda je cijena nečiji podsmijeh. Možda je to odluka da ne sudjelujemo u ogovaranju, da stanemo uz nekoga koga svi odbacuju ili da kažemo ne nečemu što svi smatraju normalnim.
Svjedočiti Krista ponekad znači imati dovoljno hrabrosti živjeti drukčije. Bartol nas uči da treba krenuti i osobno susresti
Krista, a Ivan da se istine ne treba odreći ni kada postane teško. Upravo tu počinje svjedočanstvo mladoga kršćanina. Ne kada svi plješću, nego kada treba izabrati Krista i kada to nešto košta.
»Biti čovjek među ljudima«
Biti Kristov svjedok ponekad znači ići protiv struje i podnijeti poglede, komentare ili nerazumijevanje sredine u kojoj živimo. Filip Kelin (29), tattoo umjetnik čiji svijet rijetko vežemo uz crkvenu klupu, svjedoči upravo o tome, kako je odlučio ostati vjeran Kristu ondje gdje se to najmanje očekuje.Svjedočiti u što vjerujem
Ponekad ne šutimo zato što nemamo što reći. Šutimo upravo kada dobro znamo što bismo trebali reći – ali se bojimo što će se dogoditi ako to izgovorimo.
Možda si se našao u društvu u kojem se netko ruga vjeri, ismijava slabijega ili govori nešto za što znaš da nije pravedno? U sebi pomisliš: »Ovo nije u redu.« Ali ništa ne kažeš. Ne zato što se slažeš, nego zato što ne želiš ispasti čudan, dosadan ili »previše pobožan«. Ponekad je nekoliko sekunda šutnje dovoljno da sačuvamo svoje mjesto u društvu. Potreba da budemo prihvaćeni nije ništa neobično. Svatko želi pripadati, imati prijatelje i osjećati da je dio neke zajednice. Problem nastaje kada zbog prihvaćanja počnemo šutjeti o onome što nam je važno. Kada tuđe mišljenje postane važnije od vlastite savjesti. Kada nam je važnije da nas drugi vole nego da učinimo ono što znamo da je dobro. Tada, često i ne primjećujući, dopuštamo da drugi određuju naše odluke. Upravo tu počinje pitanje svjedočenja. Svjedočiti za Krista ne znači uvijek održati veliki govor o vjeri. Ponekad znači jednostavno ne pridružiti se ruganju. Zauzeti se za onoga koga svi odbacuju. Reći »ne« kada svi drugi govore »da«. Priznati da vjeruješ čak i kada znaš da zbog toga možda ne ćeš dobiti pljesak. Svjedočenje se često događa u malim, svakodnevnim izborima koje gotovo nitko ne primijeti. Isus nije obećao svojim učenicima da će ih svi prihvatiti. Pozvao ih je da budu svjetlo. A svjetlo ima smisla upravo kada oko njega nije sve svijetlo. Možda zato pravo pitanje nije: »Hoće li me drugi prihvatiti ako kažem ono što mislim?« Nego: »Hoću li ja ostati vjeran onomu što znam da je istina i dobro, čak i kada me drugi zbog toga ne prihvate?«
Hrabrost ne znači da se ne bojimo. Hrabrost znači da strah ne donosi odluke umjesto nas. Ponekad će nas biti strah, glas će nam možda zadrhtati, a ipak ćemo napraviti ono što treba. I možda je upravo u onom trenutku kada bismo najradije šutjeli prilika da svojim životom kažemo: vjerujem da dobro vrijedi i kada nije popularno.
Hrabro živjeti svoju vjeru
Živimo u vremenu u kojem se od mladih često traži da budu prihvaćeni, da se uklope i ne izdvajaju previše. Upravo zato nije uvijek lako otvoreno govoriti o svojoj vjeri i pokazati da nam je Krist važan. Ipak vjera koja je doista osobna i životna ne može ostati skrivena. Ona se prirodno očituje u našim riječima, izborima i odnosu prema drugima.
Sv. Bartol i sv. Ivan mogu nam biti primjer mladih koji svoju pripadnost Kristu nisu skrivali. Njihov život pokazuje da kršćanstvo nije samo pitanje tradicije ili običaja, nego svjestan izbor i spremnost živjeti prema evanđelju. Isus kaže: »Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem svojim koji je na nebesima« (Mt 10, 32).
Svjedočiti Krista ne znači drugima nametati vjeru, nego vlastitim životom pokazati njezinu snagu: biti pravedan kada je lakše prešutjeti, oprostiti kada je teško, zauzeti se za slaboga i ostati vjeran istini.
Papa Benedikt XVI. poručio je mladima: »Ne bojte se! Otvorite širom vrata Kristu!« To je poziv i današnjoj generaciji. Ne skrivajmo ono što nas određuje. Biti Kristov znači živjeti slobodno, odgovorno i s nadom – hrabro, ali bez oholosti; jasno, ali s poštovanjem prema drugima.
Priredili: F. Naglić, N. Obadić, E. Raguž, L. Galić
