Svakomu je čovjeku jedna od bitnih životnih stvari zasigurno posao. On nam donosi plaću kojom osiguravamo normalan život, ali i zadovoljstvo ako radimo posao koji volimo. No osim za ovozemnu plaću, svi ljudi pozvani su raditi i za buduću plaću na nebesima.
Najbolji primjer odaziva na Božji poziv na svjetovni i duhovni rad dao nam je sv. Josip, čime je zaslužio i naslov – Josip Radnik. Njegova svetkovina kao i Međunarodni praznik rada slavi se 1. svibnja, što je bio i povod odabira ove teme. Naime, radom gradimo sebe kao osobu na duhovnoj i svjetovnoj razini. O tome nam osobito temeljito govori socijalni nauk Crkve. Prilikom odabira usmjerenja za budući posao moramo razmisliti o mnogo stvari. Jesmo li spremni prihvatiti teret obrazovanja? Hoćemo li se tim zvanjem moći zaposliti, zaraditi za normalan život, a pritom biti sretni? Neki će odabrati manje novca i sreću u radu, a drugi će se odlučiti za više novca bez sreće na svom radnom mjestu. Samo oni najs(p)retniji uspjet će ostvariti oboje. Međutim, današnjim razvojem tehnologije mnogi gube zaposlenje zbog strojeva. Otkaze im pritom uručuju njihovi nadređeni, koje stroj ne može zamijeniti, a pritom zaboravljaju kako je svaki čovjek zapravo »Božji stroj« koji je na svoj način poseban. Ipak je čovjek onaj koji taj stroj popravlja i uskače na njegovo mjesto kad zakaže. Na kraju svega, odrađujemo svoje osmosatno ili dulje radno vrijeme kako bismo mogli normalno živjeti, a cjeloživotno radno vrijeme kako bismo mogli živjeti vječno. U svemu tome ne smijemo zaboraviti ni na odmor jer čovjek nije samo radnik. Bog ga je stvorio da bude i »homo ludens« – čovjek igre.
U Svetom pismu najbolje se vidi značenje i vrijednost rada – ono prekorava lijene, a hvali vrijedne ljude: »Marljiva ruka vlada, a nemar vodi u podložnost« (Izr 12, 24). I sam Isus je radio – gotovo cijeli život bio je tesar. Osim Isusa, mnogi su radnici u Bibliji koji su svojim skromnim životom te poštenim radom postali pravi primjer radnika: sveti Josip, Marija, Petar, Pavao, apostoli i mnogi drugi.
Sveti Ivan Pavao II. rekao je da rad u sebi nosi posebnost čovjeka i čovječanstva da djeluje i kao pojedinac i kao zajednica, što obilježava njegovu narav. Crkva je također dala svoj doprinos toj temi, a sadržan je u socijalnom nauku Crkve. Tako u Kompendiju socijalnoga nauka Crkve u br. 263. piše da je rad izraz punine čovjekove ljudskosti, a njegovo slobodno i odgovorno djelovanje otkriva dubok i blizak odnos sa Stvoriteljem i vlastitim stvarateljskim mogućnostima dok se svakodnevno hrva s izobličenošću grijeha, pa i zarađujući za kruh u znoju lica svojega. Zato je bitno razumjeti da rad nije plod materijalizma usredotočen na sebične i utilitarističke ciljeve, nego plod Stvoriteljevih nakana u kojima se uzdiže čovjekov smisao i njegova ljudskost. To čovjekovo samoostvarenje kroz rad možemo vidjeti i u Bibliji: »Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva« (Post 2, 15).
Tijekom povijesti kršćani su gradili crkve, bolnice, škole, sveučilišta i tako razvijali znanost i tehnologiju, ali i čovjekovu želju za napretkom i radom. Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskoga sabora »Gaudium et spes« (Radost i nada), kako prenosi portal Bitno.net, u broju 34 piše: »Muškarci i žene koji, pribavljajući za sebe i svoju obitelj sredstva potrebna za život, tako razvijaju svoju djelatnost da prikladno služe društvu, s pravom mogu smatrati da svojim radom dalje razvijaju Stvoriteljevo djelo, da služe dobrobiti svoje braće i da osobnim radom pridonose povijesnom ostvarenju Božje zamisli pridružujući se istodobno Kristu Otkupitelju.«
Današnje moderno tržište rada u vrlo kratkom vremenu promijenilo je »standardan« koncept rada i poslova kakve smo dosad poznavali. Sami poslovi više se ne orijentiraju na »fiksno« osmosatno radno vrijeme, nego teže rokovima do kojih poslovi trebaju biti odrađeni. Uz to, s pojavom novih tehnologija, a pogotovo sa sve bržim razvojem robotike, pojavila su se nova radna mjesta, ali su i neka stara nestala. Moderno je doba iznimno brzo i efikasno pa se i samo tržište, uz društvo, tomu moralo prilagoditi kako bi ostalo konkurentno.
Sve češće čitamo o online-tvrtkama i poslovima, o radu od kuće, a sve je teže zamisliti bilo kakav oblik poslovne organizacije bez službene mrežne stranice ili podataka na internetu. Informatička industrija jedna je od najjačih industrija u svijetu, a s obzirom na to koliko se brzo razvija, čini se da će, ako već nije, na neki način biti sastavni dio svakoga drugoga polja. Stoga, kako bi se nove generacije mogle nositi s tehnološkim razvojem, nije dovoljno samo formalno obrazovanje, nego je potrebno i dodatno se obrazovati preko raznih internetskih i drugih tečaja. Mlađe generacije u tom pogledu imaju prednost – od malih nogu upoznate su s tehnologijom i mnogo lakše prate njen razvoj od onih koji su se s njom počeli upoznavati u starijoj životnoj dobi.
Još od prve industrijske revolucije u 18. stoljeću i pojave strojeva prisutan je strah da će nas jednoga dana sve zamijeniti neka vrsta stroja. No vrlo je bitno sjetiti se da ni jedan stroj u bližoj, a ni u daljnjoj budućnosti nije bio, nije i ne će biti ljudsko biće s dušom stvoreno na Božju sliku, koje ima svoje jedinstvene kvalitete. Stroj se može »rekalibrirati« da više ne čini pogrješku u nekom specifičnom poslu za koji je zadužen, ali bez ljudskoga uma koji ga programira, pokreće i gasi ne može funkcionirati. Svako ljudsko biće prilagodljivije je od strojeva i na bezbroj maštovitih i raznolikih načina može ostvariti svaki posao koji ga zainteresira.
Hrvatska je po jednoj stvari upravo među »najboljima« u Europi – po nezaposlenosti mladih. Poražavajući rezultati “Eurostata” pokazuju koliko je stanje u Hrvatskoj izmaknulo kontroli. Mladi ljudi u Hrvatskoj veoma se teško zapošljavaju i poslodavci ih uzimaju isključivo na kratko vrijeme. Tako mladi ne mogu stjecati potrebno iskustvo i vještine koje su im potrebne za rad. Hrvatska se nalazi uz bok Španjolskoj i Grčkoj po broju nezaposlenih mladih. Podatci iz Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje pokazuju da je gotovo svaka treća nezaposlena osoba mlađa od 29 godina. Prema tomu, od ukupnoga broja svih nezaposlenih mladih je čak 30,7 posto.
Što se tiče najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj, prema portalu “Posao.hr” to su: IT stručnjaci – programeri, sistemski inženjeri i web-dizajneri, slijede ih djelatnici u turizmu (menadžeri), magistri farmacije, inženjeri građevine i inženjeri strojarstva. S druge strane preporukama koje su dobili fakulteti i sveučilišta ističe se da bi trebalo smanjiti kvote na područjima politologije, filozofije, novinarstva, tekstilno-tehnoloških fakulteta, grafike, agronomije, prometa, veterine, ali i poslovne ekonomije.
Mladi su specifična i problematična skupina na tržištu rada zbog nedostatka radnoga iskustva i praktičnih vještina. Sve ih to čini ranjivijima i nalaze se pred prijetnjom dugotrajne nezaposlenosti. Posebice su ugrožene mlade žene. Kod njih najčešće dolazi do slučajeva dugotrajne nezaposlenosti.
Velik su problem i sami poslodavci koji ne žele pružiti priliku za radno iskustvo. U prijavama za posao radno je iskustvo ključno i veoma važno za poslodavce. No upravo su oni krivci za to što mlade osobe nemaju to iskustvo. U hrvatskim tvrtkama ne postoji kultura ulaganja u mladoga zaposlenika i njegov osobni razvitak koji bi kasnije pomogao samoj branši u kojoj radi. Mladi ne mogu pronaći posao bez radnoga iskustva, a istodobno ne dobivaju priliku da steknu takvo iskustvo.
Većina mladih pri upisu fakulteta na kojem će studirati ne vodi se time koliko će lako pronaći posao s određenom diplomom. Odabiru ono što ih zanima, što smatraju da će uspjeti završiti ili pak ono što uspiju upisati. Mladim osobama u fazi života kada moraju odlučiti čime će se baviti u budućnosti važnije je osobno zadovoljstvo tijekom studiranja i kasnije kada će, nadamo se, raditi posao za koji su se školovali nego plaća koju bi možda imali u nekoj drugoj, manje dragoj i privlačnoj struci.
Sve se češće može čuti kako je najbolje studirati nešto u području STEM-a (science, technology, engineering i mathematics). Veća vjerojatnost pronalaska posla, potencijalno bolja plaća i uvjeti rada samo su neke od prednosti rada u tom području. Ipak, mnogi budući studenti bježe od STEM-a. Razloga je više. Ta područja zahtjevnija su i treba uložiti više vremena i truda da bi se završio fakultet, a problem je i što treba imati neku »žicu« u sebi da bi netko bio zainteresiran za STEM.
Posljednjih godina vidi se rast zanimanja budućih studenata za područje medicine, odnosno općenito zdravstvenih studija. Mjesta na tim i srodnim fakultetima diljem cijele Hrvatske uvijek nedostaje pa su studenti prisiljeni upisati nešto drugo, što ih možda manje zanima, ili odlaze i u susjednu nam Bosnu i Hercegovinu i drugamo. Velike navale na upisima normalna su pojava i na ekonomskim fakultetima, iako neki navode da bi se trebala smanjiti upisna kvota zbog velikoga broja nezaposlenih ekonomista.
Isti problem javlja se i kad je u pitanju novinarstvo, politologija, filozofija, tekstilno-tehnološki fakulteti, agronomija, promet, pa čak i veterina. Svake godine na te se fakultete upiše velik broj studenata, a posla za njih i njihove kolege s diplomom u ruci (gotovo) nema.
Sveti Josip poznat nam je kao Marijin zaručnik, ali i kao »čovjek iz sjene«. Zbog toga često nismo ni svjesni koliko je sv. Josip pridonio životu Isusa i Marije, ali i ostvarenju Isusova zemaljskoga poslanja. Njegova svetkovina slavi se 19. ožujka, ali i 1. svibnja kao svetkovina sv. Josipa Radnika. Hrvatski je sabor još 1687. Marijina zaručnika proglasio zaštitnikom Hrvatske. To je vidljivo u unutrašnjosti mnogih crkava gdje su uz Marijine i Isusove kipove i slike najzastupljeniji i oni sv. Josipa. Znamo da je bio tesar, a mogli bismo reći da je osim drva za život »tesao« i Isusa usađujući mu radne navike, ali i udarajući temelje za ostvarenje Isusova ovozemaljskoga poslanja. No njegov mukotrpni rad kako bi obitelji osigurao sredstva za život nije jedini razlog zbog kojega je prozvan radnikom. Njegov duhovni rad dao nam je primjer što znači biti vjeran Bogu.
U svojim je snovima razgovarao s Bogom te je na sebe preuzeo veliku odgovornost, vjerujući da je uz Boga sve moguće. Znao je kako činom uzimanja tada već po Duhu Svetom trudne Marije pod svoje okrilje stavlja njezin, svoj, ali i Isusov život. No bio je spreman služiti Božjemu naumu da se preko Isusa ostvari ljudsko otkupljenje. Bio je glava obitelji koju su činili Božja izabranica i Božji Sin, ali je u svemu tome ostao skroman i ponizan. Skromno je i umro, tj. ne zna se točan način i vrijeme njegove smrti, te se u evanđeljima ne spominje nakon Isusove 12. godine.
Svjesni smo da je Marija na svijet donijela Isusa koji nam je osigurao spasenje i na tome smo im zahvalni, ali nesvjesno zaboravljamo kako su na tom putu, osim čvrste ruke Božje, imali i pomoć čvrste Josipove ruke koja im je osiguravala put do konačnoga cilja. Na osiguranju toga puta naporno je radio svoj fizički posao tesara, no još je više »popločavao« put svojom iznimnom vjerom i duhovnim radom. Zato sv. Josipa slavimo kao istinskoga radnika.
Svećenik i profesor emeritus Ivan Golub u svojem bogatom opusu pisao je o mnogočemu – što u stihu, što u prozi. Tako se dotakao i rada. U ovom tekstu prenosimo neke od njegovih zanimljivih misli o »čovjeku radniku«.
U svojem tekstu »U igri je spas« Golub objašnjava da je stalan rad bez trenutaka igre za čovjeka veliko opterećenje. Čovjek, zapravo, ne može bez igre jer je igra posvema ozbiljna stvar, a ipak »nosi krimen« da je neozbiljna. Igra je ozbiljna utoliko što je svojstvena ljudskoj prirodi i čovjek koji se ne igra ne sudjeluje u potpunosti u svojoj biti koju mu je Bog namijenio i postaje nezadovoljan. Tako Golub piše da je i Bog sam »igrač« koji u igri stvara svijet, a čovjek je stvoren na Božju sliku. Tako bi čovjek, da se cjelovitije igra, zasigurno i bolje radio. S druge strane, ako čovjek zaboravi da se ponekad valja i igrati, njegova će ljudska priroda uvući igru u posao, a tada »rad nije posvema rad, a igra nije čista igra«. Stoga se čovjeku valja povremeno i igrati – posvetiti se sebi, i to ne u dosadi, nego u pravoj igri koja unosi sklad u čovjekovu dušu jer igra »spašava od nasilnosti i prinudnosti, spašava od nezadovoljnosti«.
S druge strane, igra nas može prosvijetliti da se klonimo zgrtalaštva, zato što onaj tko zgrće ne nalazi sigurnost u sebi, nego u onome što zgrće. S druge strane, onaj tko sigurnost gradi u sebi i Bogu, a ne stvarima – taj zrači. »Zgrtalac ne zrači osobnošću, ne zrači, zatrpan predmetima. On je nadalje dalek, jer je između sebe i ljudi i Boga podigao bedem predmeta koji je nazgrato«, piše Golub. S druge strane, darivanje svojega vremena, rada i truda vodi bliskosti s ljudima, a to je ono što u konačnici naš Bog zapovijeda ili kako to Golub uobličava: »Nebo je blizina Boga i ljudi.«
Pripremili: F. Hrnčić, N. Lednicki, I. Marinčić, L. Glasnović, Z. Medak, M. Labaš
