
Četrdeset dana poslije Božića, 2. veljače, slavimo blagdan Prikazanja Gospodinova, koji se u narodu još naziva Svijećnica. I dok sada božićno vrijeme završava Krštenjem Gospodinovim, odnosno u nedjelju poslije blagdana sveta Tri kralja, prema nekadašnjoj tradiciji Svijećnica se smatrala posljednjim danom božićnoga vremena, pa tako do toga dana ostaju okićeni borovi u crkvama. Za Svijećnicu je, kao što joj i samo ime kaže, karakteristično što se tada u crkvama blagoslivljaju svijeće kao simbol Isusa koji je istinsko svjetlo. Svijeće blagoslovljene toga dana kasnije se upotrebljavaju u obredima krštenja, procesijama i ostalim vjerskim prigodama.
Šimunove riječi – nadahnuće današnje Svijećnice
Na Svijećnicu se obilježava događaj iz Isusova djetinjstva kada su Josip i Marija donijeli Isusa u jeruzalemski Hram kako bi ga obredno prikazali Bogu. Naime, u tadašnje vrijeme prikazanje djece u Hramu bio je uobičajen obred, pa su tako roditelji 40 dana nakon rođenja djeteta došli s djetetom u Hram u Jeruzalemu radi obreda čišćenja.
Time se željela prikazati žrtva za grijeh, a taj običaj korijene vuče još iz Mojsijeva zakona. Za vrijeme Isusova prikazanja u Hram je došao starac Šimun koji je čitavoga života iščekivao dolazak Mesije, kojega je i prepoznao u djetetu Isusu te je držeći ga u naručju rekao: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga« (Lk 2, 29-32). Te su Šimunove riječi o Isusu kao svjetlu bile svojevrsno nadahnuće, odnosno smisao današnje Svijećnice – Isus kao istinsko svjetlo koje dolazi na svijet da bi otjeralo grijeh i tamu.
Stoga možemo reći da je prikazanjem Gospodinovim zapaljeno vječno svjetlo koje ne svijetli samo u hramu, nego je uneseno i u živote svih nas. No to svjetlo ne smijemo zadržati samo za sebe, nego smo pozvani biti »svijećnjaci« i širiti to svjetlo, odnosno obasjavati svijet oko sebe.
O blagdanu Svijećnice i njezinim običajima

La Fiesta de Candelaria – Svijećnica
Katolička je vjera zbog svoje raširenosti po svem svijetu ušla u dodir s brojnim različitim kulturama. Zahvaljujući inkulturaciji, evanđeoski navještaj prožeo je različita već postojeća slavlja, podarivši im novi – kršćanski identitet. Svijećnica ili La Fiesta de Candelaria jedan je od tih blagdana koji po cijelom svijetu, ali osobito u Južnoj Americi i Španjolskoj, slavi dolazak, to jest prikazanje maloga Isusa u Hramu, a kako su se toga dana još od 7. stoljeća u crkvama blagoslivljale i svijeće, taj je blagdan u narodu poznat i kao Svijećnica. Najpoznatije proslave ovoga blagdana upravo su u Boliviji i Peruu. U Meksiku se blagdan naziva Día de la Candelaria. U ranijim se vremenima taj blagdan nazivao »Očišćenje Blažene Djevice Marije« jer je ženino »čišćenje« nakon prvoga poroda prema židovskom zakonu trajalo 40 dana. Zato je i svijeća glavni simbol Marijine čistoće i toga blagdana.
Djevica od Kandelarije (eng. The Virgin of Candelaria) zaštitnica je Kanarskih otoka i njezin se blagdan slavi dva puta – i na Svijećnicu i 14. i 15. kolovoza, kao i naša Velika Gospa. Većinu tih slavlja ujedinjuju upravo šarene i veličanstvene procesije koje kroz cijelo mjesto prate kip Djevice Marije s Isusom. Pri tome se pleše i pjeva, a u Južnoj Americi spajaju i svoje domorodačke tradicije, primjerice nošnje ili maske, kojima prate procesiju u povorci.
Dan prije Svijećnice u Irskoj se slavi blagdan svete Brigite, njihove zaštitnice. Prema njihovoj tradiciji, sveta Brigita izradila je križ od trske pokraj smrtne postelje jednoga poglavara i tim ga činom obratila na kršćanstvo. Upravo zato na taj dan Irci izrađuju Brigitine križeve koji se sastoje od rogoza utkanoga u križ. Postavljaju se iznad vrata, prozora i štala za zaštitu od požara, bolesti i zlih duhova.
Poljska slavi blagdan Matka Boska Gromniczna – »Majka Božja od Gromničnih Svijeća«. Naziv dolazi od »gromnice«, što označava veliku voštanu svijeću. Djevica Marija na taj je blagdan često prikazana s upaljenom svijećom i vukovima, čime se prikazuje da štiti ljude i stoku od zvijeri i zime, točnije zla i nevolja za vrijeme zimskih mjeseci. U Francuskoj se spajaju dva zanimljiva dana – Svijećnica (La Chandeleur) i Dan palačinki (Jour des Crępes). Razlog je vrlo jednostavan – na dan Svijećnice tradicionalno se jedu palačinke koje svojim oblikom izgledaju kao sunce i označavaju svjetlost u zimskom razdoblju. Ovaj blagdan, kao i neki drugi, na najbolji način govori o inkulturaciji katoličke vjere i pridavanju novoga značenja praznovjerju te svjedoči o tome kako se vjera spaja s kulturom. Možemo reći da je proces inkulturacije započeo još u 5. stoljeću kada je papa Gelazije I. rimsko slavlje Lupercalije – čišćenje grada – promijenio u procesiju sa svijećama i tako Isusa predstavio kao svjetlo koje nas vodi kroz život.
Svijećnica je povezana s krštenjem svakoga od nas
Blagdan Prikazanja Gospodinova, ili u narodu poznatija Svijećnica, slavi se 2. veljače. Nekada se ovaj blagdan smatrao posljednjim danom božićnoga razdoblja, ali od 1970. godine, po novom kalendaru, ono završava početkom siječnja Krštenjem Gospodinovim. Na blagdan Prikazanja Gospodinova blagoslivljaju se svijeće te je od toga i nastao naziv Svijećnica. Riječi starca Šimuna, čovjeka koji je sudjelovao u prikazanju Gospodinovu, bile su nadahnuće Svijećnici. Držeći Isusa, koji je svjetlo naroda, Šimun je rekao: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga« (Lk 2, 29-32). Crkva Prikazanje Gospodinovo povezuje s krštenjem svakoga vjernika jer je krsna svijeća zapaljena uskrsnom svijećom koja predstavlja ono najviše – svjetlo Kristovo.