»Zamutite devet bjelanjaka, žličicu i četvrt vinskoga kamena, žličicu ekstrakta vanilije, četvrt žličice ekstrakta badema i četvrt žličice soli«, započinje recept za tortu zvanu »anđeosko iznenađenje«. No Biblija otkriva da je i mnogo manje sastojaka dovoljno da se iznenadi anđela. Premda anđeli nemaju osjećaje u ljudskom smislu te riječi, gotovo bi se moglo reći da je iznenađenost u svim oblicima od oduševljenosti do preneraženosti njihovo temeljno egzistencijalno stanje. Dusi kliču stvaranju zemlje i padaju nice pred utjelovljenjem Sina Božjega, a iz njihove nesputane radosti zbog obraćenja i spasenja grješnika lako je razabrati i njihovo neskriveno divljenje stvaranju čovjeka što je »tek za malo manji« od njih. No anđeli ne skrivaju ni svoje čuđenje ljudima: »Što ti je?« – »Što plačeš?« – »Što tražite živoga među mrtvima?« – »Što stojite i gledate u nebo?« Slično odzvanja i anđeosko pitanje upućeno Ivanu: »Što se čudiš?«
»Tu se hoće mudre pameti!« započinje »jedan od sedam anđela što nose sedam čaša« tumačenje tajne »Bludnice velike što sjedi nad vodama velikim«. Zasigurno najoštrije anđeosko podbadanje ograničena čovjeka ujedno je božansko upozorenje da je prizor koji Ivan u Otkrivenju promatra odveć slojevit da bi ga ljudski pogled mogao odjednom obuhvatiti. To je nesumnjivo i razlogom zašto su srednjovjekovni iluminatori vazda umnažali njegove prikaze. No u njihovoj se množini ističe djelo anglo-normanskoga minijaturista koji nije morao štedjeti na materijalu kojim je tumačio sveti tekst. Ilustrirajući tzv. Apokalipsu Lambeth za englesku plemkinju Eleanor de Quincy, anonimni se redovnik benediktinske opatije sv. Augustina u Canterburyju mogao obilato služiti 23-karatnim zlatnim listićima. No njegova je interpretacija viđenja Žene na skrletnoj zvijeri drugoga sjaja: anđeo koji proroku u nebeskom modrilu otkriva tajnu podiže ga u naručje.
Kada su zidari zaposleni na obnovi samostana sv. Benedikta u Cingoliju opaticu Sperandiju usred siječnja iz šale zamolili da ih nakon ručka počasti svježim trešnjama, svu im je šalu odnio anđeo koji se monahinji namah ukazao s košarom crvenoga voća u naručju. »Čudo trešanja« po kojem je lako prepoznati portrete talijanske svetice – preminule 1276., u doba dovršetka »Apokalipse Lambeth« – ipak nije najveće koje se veže uz ime bosonoge i gologlave svetice. Za mladenački posluh kojim je nakon viđenja Isusa haljinu zamijenila svinjskim kožuhom sa željeznim pojasom, a udobnost rodne kuće osamom kolibe od šiblja, Gospodin joj je i pod stare dane obilato uzvraćao izlječenjima bolesne djece i nerotkinja nad kojima bi učinila znak križa. Nije tajna da ju je na putovanjima tijekom kojih je mirila zaraćene gvelfe i gibeline u stopu vazda pratila bijela golubica. Čovjek vjeran tajni Božje mudrosti na čuđenje je i krilatim dusima.
