U Mariji Bistrici nedavno je održana Generalna skupština Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (UCESM). Na skupu je sudjelovala i s. Simona Brambilla, prva žena u povijesti koja je imenovana na čelo jednoga dikasterija Rimske kurije – Dikasterija za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života. Usprkos zgusnutomu rasporedu, s. Simona je rado pristala i pronašla vremena za razgovor za Glas Koncila.
Ravnamo se prema posebnom dokumentu, apostolskoj konstituciji »Praedicate evangelium« koju je proglasio papa Franjo 2022. godine. Opća i suštinska zadaća dikasterija jest promicati, animirati i regulirati praksu ostvarivanja evanđeoskih savjeta, na način kako se ona u različitim oblicima posvećenoga života živi u čitavoj latinskoj Crkvi. U sklopu te opće zadaće dikasterija zadaća je prefekta, u ovom slučaju prefektice, upravljati dikasterijem, jasno ne sama. Trenutačno je u upravljačkom timu dikasterija pet osoba: prefektica, proprefekt, tajnik i dvoje podtajnika. Radimo u tijesnoj suradnji. Navika nam je susretati se, svih petero, barem jednom tjedno kako bismo se zajedno bavili upravljanjem dikasterijem u njegovim unutarnjim i vanjskim aspektima.
Rad dikasterija raščlanjen je na pet radnih područja, od kojih svako ima svojega voditelja ureda. S voditeljima ureda susrećemo se barem jednom mjesečno. Dikasterijem se dakle nastoji upravljati sinodski, slušajući jedni druge, dijeleći zajednički hod – skupina od ukupno četrdesetak kolega i kolegica, službenika i suradnika, čiju većinu čine posvećeni muškarci i žene koji dolaze iz različitih geografskih i kulturnih područja te pripadaju različitim oblicima posvećenoga života.
Najdraži dio, ako tako možemo reći, a i najvažniji kad je riječ o mojoj službi, jest pokušavati njegovati uvjete za ljudsko i duhovno radno ozračje u kojem kolege i kolegice, svatko od njih, mogu dati najbolje od sebe kako bi njihovo oduševljenje za posvećeni život, njihove kompetencije i njihova iskustva donijeli plod. To se čini prisutnošću, riječima, gestama…
Naša zadaća, polazeći od »Praedicate evangelium«, upravo i jest duhovno, pastoralno i misionarsko služenje. Glede toga je ta konstitucija vrlo jasna: Rimska je kurija u službi poslanja Crkve. Za nas je vrlo važno imati to pred očima u svakom trenutku. Istina jest da se dobar dio našega posla radi u uredu jer svaki dan primamo obilje dokumentacije. No ta se dokumentacija odnosi na život osoba i ustanova. Stoga se ona vrlo ozbiljno razmatra, iščitava, proučava, o njoj se raspravlja. Tako i uredski posao ima pastoralnu svrhu u korist posvećenoga života. Posvećeni je pak život u srcu Crkve.
Naša prisutnost ovdje – nisam sama, sa mnom je jedna kolegica – upravo se uklapa u misionarsko usmjerenje o kojem sam govorila. U služenju dikasterija dio se posla – ponavljam – obavlja u uredu, a odnosi se na proučavanje dokumentacije.
No postoji i drugi dio: doći do posvećenih muškaraca i žena. Jedno je čitati dokumente, koje treba brižno čitati i proučavati, a drugo je fizički susresti osobe, biti s njima na mjestima gdje jesu, donijeti im iz dikasterija poruku blizine, prisutnosti, slušanja, dijaloga, razmjene. Iz toga za dikasterij proizlazi važnost pohoda. Različite vrste pohoda na najrazličitija mjesta iziskuju vrijeme i energiju. Zahtjevi i pozivi koji dolaze sa svih strana svijeta prihvaćaju se, a pohodi i putovanja organiziraju se tako da ih podijelimo među kolegama. Nedavno su neki od nas bili u Srednjoj Americi, drugi u Sjevernoj, treći u Južnoj, drugi opet u različitim područjima Afrika i Azije, a u bližoj se budućnosti planiraju pohodi u Australiju te u neke europske zemlje. Za mene je prvi put da sam posjetila Hrvatsku i drago mi je da je barem malo mogu upoznati.
Kratka jučerašnja poruka odnosila se upravo na poslanje (misiju); poslanje u stilu koji nam Sveti Otac neprestano stavlja na srce, u »razoružanom« i »razoružavajućem« stilu, stilu Jaganjca. Tako sam im ponudila na razmatranje odlomak iz 10. poglavlja Evanđelja po Luki, gdje se govori o poslanju 72 učenika. Prije svega Isus ih šalje po dvojicu. Poslanje, misija, pastoral i skrb stvar su odnosa: nismo slobodni strijelci, usamljeni pomorci, nego živimo unutar odnosa: poslanje je izraz odnosa s Bogom i među nama. Nadalje, Isus ih šalje kao janjce među vukove. Tu ponovo imamo sliku jaganjca: ne nekoga tko u moći dolazi odozgor i ima sve odgovore, ne nekoga naoružanoga koji iskazuje snagu i moć, nego kao nekoga tko je nemoćan, goloruk i koji daje samoga sebe. Potom Luka donosi dug popis stvari »bez« kojih idu. »Ne nosite kese, ne nosite torbe, ne nosite obuće!« Riječ je o lišenosti. Nismo ljudi koji donose nešto izvanjsko. I Isus nas ne šalje da ga zamijenimo, nego da pripremimo susret. On je taj koji susreće osobu i narod. Ne smijemo se staviti ne njegovo mjesto, nego smo samo poslanici koji će pripraviti tlo kako bi mu osoba mogla otvoriti srce i primiti ga. Isus je istinski poslanik Očev, a mi smo njegovi poslanici.
Postoji kriza izražena i tumačena kao brojčano smanjenje i opadanje snaga: smanjenje ulazaka u poziv te činjenica da su mnoga naša braća i sestre stari i/ili bolesni. To se, jasno, odražava na strukture, a time i na prisutnost. To smanjenje s pravom tumačimo kao krizu. No mislim da ne treba zaboraviti na dubinski smisao krize. Kriza etimološki označava upravo trenutak razlučivanja, izbora. Kad se loše proživljava, kriza postaje opasnost, ugroza. No kriza je i prigoda kad se proživljava u slobodi i kad se iščitava njezina poruka. Pitanje stoga glasi koja je poruka ove krize. Pozvani smo ponovno izabrati, dakle razlučivati. Što to? Vjerujem da ova kriza u Europi, i ne samo u Europi, ima vrlo blagotvornih aspekata, baš kao i svaka kriza u ljudskom životu, osobnom ili zajedničarskom. Ona nas zaustavlja i tjera da promislimo tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Tri temeljna pitanja. Vjerujem i nadam se da nas ova kriza suočava prije svega s prvim pitanjem, onim suštinskim: tko smo? Što je posvećeni život? Je li posvećeni život učinkovit kad je brojčano znatan, kad su prisutnosti brojne? Kad nas ima puno, mladih i snažnih? Kad smo vojska? Kad imamo moć? Kad imamo brojne strukture? Jesu li to mjerila učinkovitosti? Pa sad, ako pitamo odlomak evanđelja o poslanju 72 učenika, odgovor glasi: ne!
Vjerujem stoga da nam zajedničko razmatranje toga odlomka, kad se susretnemo s posvećenim osobama, posebno na mjestima gdje je brojčana kriza očitija, može pomoći da se vratimo izvorima. Pozor ne u prošlost, nego izvorima! Tko smo i zašto smo tu? U svijetu smo zato što smo pozvani biti spomen na Krista; Krista koji je tako živio, kao Jaganjac, s mnogim »bez«: bez nametanja, bez iskazivanja spektakularnih moći. Gledajmo njegov život, njegovu smrt i njegovo uskrsnuće! Da, i uskrsnuće je skrovito otajstvo. Mogao je Isus izabrati pojaviti se na nekom brdu, s bljeskom i tutnjavom munja, te pozvati mnoštvo ljudi kako bi pokazao koliko je nadmoćan nad smrću. Ali ne, javlja se tu i tamo kako bi uspostavio ili obnovio odnos s osobama kojima se ukazuje, prisan, dubok odnos. Riječ je o diskretnu i poniznu otajstvu. Vjerujem i nadam se da će nas ova kriza vratiti onomu što jesmo, kako bismo krenuli ponovno. Zapravo je tako bilo u mnogim povijesnim razdobljima. Ove godine posebno slavimo sv. Franju Asiškoga, u povodu 800. obljetnice njegove smrti. Tko je bio Franjo? Bio je čovjek Božji, ponizan i zanosan, koji je u trenutku krize podsjetio Crkvu tko smo mi i tko je Gospodin.
Gramatički odjek novine: prefekt ili prefektica?
Ne možemo međutim pobjeći od stvarnosti koja za mnoge zajednice nije ugodna. No ne znači li to što kažete da je, kako god bilo – bile zajednice velike ili male, ostarjele ili mlade, s više ili manje učinka – potrebna promjena mentaliteta, promjena paradigme?
Vjerujem da nam hod sinodske Crkve pomaže u promjeni paradigme. Ako hoćemo, riječ je o vraćanju radi novoga uzleta. Malenost u sebi nosi blagoslov. Dobro se sjećam, jer me je dirnuo, govora koji je papa Franjo izrekao 2022. godine za vrijeme pohoda Kazahstanu, gdje živi neznatna kršćanska manjina. Govorio je o milosti malenosti. Rekao je da nas »malenost ponizno prepušta Božjoj snazi te nas navodi da ne temeljimo djelovanje Crkve na svojim sposobnostima«. Naglasio je da je »skrivena milost biti malena Crkva, malo stado«. Govorio je o »Crkvi izdanaka«, Crkvi koja je slobodna od struktura i aparata moći, slobodna od izvanjskoga izgleda, od izvanjske snage – dok se ponegdje, gdje je iza nas duga povijest, i nas posvećene muškarce i žene, ili općenito osobe koje pripadaju Katoličkoj Crkvi, lako identificira kao pripadnike moćnoga aparata.
Lijepa i vrlo važna riječ: tražiti. Posvećeni je život poziv, zvanje. Nije naša inicijativa, u stilu: »Danas odlučujem postati časna.« Ne, nego je riječ o pozivu koji se ostvaruje unutar odnosa, u kojem prvo mjesto pripada Bogu koji nudi. Ta nam ponuda dolazi u srce i potiče neki odjek. Potom se traži. Tražiti znači aktivirati sve što u osobi jest, na psihološkoj i na duhovnoj razini, kako bi se konkretno odgovorilo na poziv.
No valja biti oprezan! Kad Bog poziva, čini to s ljubavlju. Čini to dakle poštujući dostojanstvo i slobodu osobe. Nažalost, tu i tamo se može dogoditi da mlada osoba, s istinskom željom za Bogom, tražeći radikalne, autentične, istinske odgovore, susretne nekoga tko, uzimajući si za pravo da je nauči kako treba odgovoriti na poziv, iziđe s ponudama koje ne poštuju dostojanstvo i slobodu osobe, nego je navode da prihvati kruto, jednoobrazno mišljenje, kao da bi autentični odgovor na poziv bio u izvjesnim unaprijed utvrđenim i krutim oblicima i u poslušnosti koja nije Isusova, tj. ne oslobađa osobu, nego je uvodi u ropstvo koje gazi dostojanstvo. Kad Bog poziva neku osobu i u njoj izazove privlačnost, pušta je da slobodno slijedi tu privlačnost, poštuje osobu i njezinu slobodu, ne nameće, nego otvara put preobrazbe i rasta.
Godine 2023. papa Franjo mi je ponudio da budem tajnik dikasterija. To je za mene bilo veliko iznenađenje. Upravo sam bila završila drugi mandat vrhovne poglavarice moje družbe i jedno što sam željela bilo je neko mirnije razdoblje za molitvu i promišljanje, tj. neku službu koja je daleko od svake vrste odgovornosti za osobe i za strukture. No odmah nakon Generalnoga kapitula 2023. godine stigao je poziv pape Franje. Razgovarali smo i ja sam se stavila na raspolaganje.
Nakon godine dana, manje-više, baš kad sam počinjala shvaćati što znači biti tajnik dikasterija – jer doći u Rimsku kuriju za mene je bio susret s posve novim svijetom i morala sam učiti od nule, moram reći uz silnu pomoć mojih kolega – papa Franjo me imenovao prefekticom. Kad mi je to rekao, ostala sam bez riječi, jer to nikako nisam očekivala niti sam to željela. Nije mi bilo lako prihvatiti taj novi poziv, no ponovno sam nakon iskrenoga i otvorenoga razgovora s papom Franjom na kraju rekla: »Evo me, tu sam i pokušat ću.«
Moram reći da do danas, a gotovo je godina i pol kako sam u službi prefektice, nisam susrela otpore u okruženju posvećenoga života, štoviše naišla sam na prihvaćanje i potporu, a i na strpljenje. Iskreno kažem da dolazim iz drugoga svijeta, misionarka sam. Moje su prirodno okružje misije, ne ured ili kurija. No ovu službu osjećam i prihvaćam kao poziv koji mi je došao po rukama Prvosvećenika. Zato sam ovdje i činim najbolje što mogu, sa svime što jesam, svjesna svojih ograničenja, svojih manjkavih kompetencija na nekim poljima te mi je stoga potrebna pomoć. I našla sam je, naišla sam na pomoć, prihvaćanje i bratstvo. No tradicija suradnje između muškaraca i žena u Dikasteriju nije novost, štoviše ima podosta dugu povijest. Unutar Dikasterija ima nas otprilike pola muškaraca pola žena, ukupno četrdesetak kolegica i kolega, i hodimo zajedno.
U upravljačkom timu ima nas petero, kao što sam rekla: sa mnom je proprefekt kardinal Ángel Fernández Artime. To jest velika novost, činjenica da prefekta i proprefekt rade zajedno i uzajamno si pomažu. Potom imamo tajnicu Dikasterija s. Tizianu Merletti i dvoje podtajnika, jednoga redovnika i jednu redovnicu. Svi zajedno u svoj rad unosimo ono što jesmo, svoje kompetencije i svoja iskustva, moram reći na način koji obogaćuje, također bez straha od izražavanja različitih pogleda, misli i iskustava. Za mene je to vrlo obogaćujući način: osjetila sam se prihvaćenom, poduprtom i dobila sam potrebnu pomoć. Eto, tu sam. Dokle, ne znam. Kao što znate, papa Lav XIV. dan nakon svojega izbora odlučio je da će voditelji dikasterija nastaviti svoje služenje neko vrijeme, do nove odluke. Sveti si je Otac s pravom uzeo vremena kako bi upoznao stanje, dinamike unutar Svete Stolice. U iščekivanju smo dakle novih koraka. Ja sam tu i dok sam tu nastojat ću činiti najbolje što mogu, svjesna uistinu vlastite nedostatnosti i pouzdajući se stoga u pomoć svih kolega, kao i posvećenih muškaraca i žena.
