Tko u kafiću naruči »anđela«, počastit će se ovisno o svojem spolu. Muškarcima bi na stol mogao stići koktel od votke, ruma i kokosova vrhnja ili piće od lješnjakova likera, šlaga i kole; naruči li pak žena anđela »s ledom« ili »s limetom«, konobar će to prije protumačiti kao zahtjev za taksijem ili pozivom policiji. No duhove u Bibliji rijetko će tko pozvati na piće, što će začuditi samo onoga tko ne zna da su Samsonu i Ivanu Krstitelju apstinenciju naložili upravo anđeli. Iako je Abraham anđeoski trojac kod hrasta Mamre ponudio »maslom i mlijekom«, duh je Gideonu naložio da prolije pripravljenu juhu, a arkanđeo Rafael Tobiji je otkrio da čak ni za njegovim svadbenim stolom nije »ni jeo ni pio«, nego je to bio »samo privid«. Prividom ipak nisu prilike kada su anđeli pojili Božje izabranike poput Hagare i Ilije ili kad su samoga Pomazanika krijepili da prihvati kalež muke. Baš se muka izlila i iz čaša anđela Otkrivenja.
Čir »koban i bolan«; vode »kao krv mrtvačeva«; »silna žega« sunčeva ognja; tmine nad kraljevstvom Zvijeri; usahnuće Eufrata; tri duha »nečista kao žabe«; potres velik »kakva ne bijaše otkako je ljudi« – pred Ivanovim opisom raznovrsnih okusa vina »gnjevne srdžbe Božje« koje se izlilo iz čaša sedmorice anđela postidio bi se i najmaštovitiji sommelier. A i umjetnička se mašta rijetko uspijevala domisliti kako istim prikazom obuhvatiti i žrtvenik koji govori, grad koji prasnu natroje i otoke koji bježe. Trojstvenu je harmonizaciju toga kaosa ponudio flamanski minijaturist u službi savjetnika burgundskoga vojvode Filipa III. Dobroga. Anonimni minijaturist enciklopedije »Liber Floridus« nastale u Lilleu i Ninoveu po narudžbi Pierrea de Gouxa et de Wedergraetea reduciranim je okvirima crvene tinte razdijelio šest anđeoskih čaša od Zmaja, Zvijeri i Lažnoga proroka te okupljanja u Harmagedonu. No iz čaše sedmoga anđela ne izlazi ništa.
Kada je – iscrpljen prisilnim postom o čaši vode i kriški kruha – dominikanac Antonio Neyrot pristao prijeći na islam, činilo se da mu u duši nije preostalo ništa od prvotnoga žara vjere. Talijanskoga blaženika – koji se u vječnost odijelio o dovršetku flamanske enciklopedije, 1460. – prekomjerni je žar i doveo u tuniški zatvor: namjesto da posluša firentinskoga duhovnika sv. Antonina, Antonio je uz revnost u studiju i predanost u molitvi zabacio i redovničko strpljenje te od pape zatražio da pođe u misiju na Siciliji, gdje su ga zarobili gusari. Prvotnu naklonost emira izgubljenu drskošću Antonio je povratio otpadom od vjere i ženidbom muslimankom. No baš kada je počeo prevoditi Kuran, u snu ga je ukazanjem postidio sv. Antonin. Vrativši se na Cvjetnicu u jedinstvo s Crkvom, Antonio je na Veliki četvrtak u habitu ispovjedio vjeru na stubama emirove palače. Kamenje koje ga je zasulo prihvatio je kao čašu muke iz anđeoske ruke.
