– Onda, susjedi – pred ulazom u zgradu vrlo nam konspirativno, Debelomu i meni, prilazi i obraća se susjeda Tihana s petoga kata – što vi kažete na ovaj »bombaški proces«? Pa svakoga dana dojave o bombama u dvadeset-trideset škola, užas! Onda u vrtićima, u trgovačkim centrima, samo čekam kad će dojaviti da je bomba i u našem haustoru ili tu u našoj… ne smijem ni reć’ gdje jer ako me čuju… Neću im davati nove ideje! Pa, dajte recite, tko to radi?!
– Ha, možda isti oni bombaši iz pravog »Bombaškog procesa« 1928. – smijulji se Debeli, praveći se da ozbiljno odgovara – mislim njihovi učenici, sineki, zauvijek isti komunisti… Oni vole kad je sve bombastično, evo čak i Zagreb nam u njihovim rukama zgledi kak’ da je pala »bomba prasica«, bar jedna po svakom gradskom kvartu, ha, ha…
– Ma, ja si nekako mislim – i ne slušajući ga nastavlja Tihana odgovarati po svome (jer zato nam je i postavila početno pitanje) – ja mislim da iza tih lažnih dojava stoje neki »mentalni bratići« onih koji su u »zabavi i igri« zapalili »Vjesnik«, neki balavci, obijesna fakinarija koja uživa dokazujući si kako zna više o hakiranju i umjetnoj inteligenciji od onih koji bi ih trebali razotkriti u petnaest sekundi nakon njihove »e-majlirane« dojave! A umjesto toga, sad su počeli prešućivati nove slučajeve! Neku večer u glavnim vijestima ni riječi o dojavama bombi na riječkome području, a meni se toga dana lijepo javio moj unuk Luka da se pohvali kako »nema škole, a baš je trebao biti kontrolnjak iz fizike«… Valjda i istražitelji zašutjeli od straha, kao i ja? Ili je to zbog istrage, narodne i međunarodne? Ili samo zato da objavama još bolje ne nahrane ego tih mulaca, lažnih bombaša, koji su dobili glavno mjesto u vijestima? Ili…
– A možda zato kaj su ih pronašli – opet se ceri Debeli dok govori. – Zamislite da krivce nađu među onih 6-7, »six-seven« posto, čije se kuće ne ruše s ostalima iako su jednako protupravno sagrađene? Heeh, puno je tu slojeva, puno »zašto« i puno »zato«… Zato, suseda Tihana, ne glasno, dajte u duhu svog imena, tak je »najbolše«, veli »Paulina«, ha, ha…
– U svakom slučaju – promrmljah – ja se plašim one narodne i dječje: »Ide vuk! Ide vuk!« jer sve ovo je, namjerno il’ nenamjerno, kao tabanje staze za pojavu pravoga »procesnog bombaša«, tipa čije bi se bolesno stanje u razvitku, pod utjecajem ovih lažnih dojava, moglo razmahati do stvarnoga podmetanja bombe na koju mi, već otupjeli, onda ne bismo, kao ni seljani iz priče, reagirali na pravoga vuka. Ili kao što već sad ne reagiramo na tolike »bombe« u kulturi, gospodarstvu, športu, zdravstvenom odgoju i koječemu…
– E, susjedi, baš ste me fino »ohrabrili« i »potješili«! Baš vam hvala! – na rubu zakuhavanja odreže glasno Tihana, okrene se na potpetici i bombaški nam zalupi ulazna vrata pred (dugim) nosovima.
