Kriza s izborom troje novih ustavnih sudaca, za koju valjda svi ocjenjuju da je Hrvatski sabor bezuspješno rješava posljednjega dana mjeseca travnja (jer smatraju da trojac koji je predložio mjerodavni saborski odbor ne može dobiti dvotrećinsku zastupničku većinu), pokazuje koliko je većini zastupnika u Hrvatskom saboru zapravo stalo do Ustava Republike Hrvatske. Poznato je da je model po kojem se biraju sudci nastao 2010. godine kao plod političke pogodbe između Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije te da su dosad brojne kritike izrečene upravo na račun izbora koji je pogodovao više podobnima, a manje sposobnima. Kao što ni jedan bogataš na svijetu ne bi nikad povjerio svoju najvrjedniju imovinu na čuvanje osobama koje su mu tek sklone i poslušne, namjesto vrhunskim zaštitarima koji znaju kako spriječiti krađu i zloporabe, tako ni sudci Ustavnoga suda (US) ne bi trebali biti birani po nečijem sviđanju ili nesviđanju, stranačkoj opredijeljenosti ili ideološkim stajalištima, nego po stručnosti, ugledu, etičnosti, hrabrosti, i uopće vrlinama koje smjeraju općemu, a ne pojedinačnomu dobru.
Nažalost bilo je dosad podosta odluka Ustavnoga suda koje su – gotovo bi se reklo – donesene po načelima umjetne inteligencije (UI), a ne po ljudskom razboru. Pod umjetnom inteligencijom misli se slikovito na način da su odluke išle na ruku ili vladajućoj kliki ili ideološkim kolonizatorima, to jest da su neke druge strukture mislile umjesto sudaca. To se posebno očituje zna li se da umjetna inteligencija – kako tumači španjolski medijski etičar Norberto Gonzales Gaitano – ne može stvoriti radikalnu novost, nego teži očuvanju statusa quo. Naime, ako svaka osoba unosi radikalnu novost u povijest jer je neponovljiva i originalna (za razliku od umjetne inteligencije koja se bavi samo onim što je staro i već objavljeno), onda ta karakteristika ustavnih sudaca nije zablistala kada su većinom onemogućili promjenu staroga zakona o pobačaju, kada su dali zeleno svjetlo da istospolni parovi udomljuju djecu, kada su dali za pravo vladajućima da se tijekom pandemije koronavirusne bolesti broj vjernika na misama čak i u velikim crkvama ograniči strože nego u trgovinama, kada su otežavali referendumske inicijative, podupirali »zamjensko majčinstvo« koje je usko povezano i s trgovinom ljudima… To su sve nastojanja da se, kako je svojedobno tumačio politolog Jakov Žižić, pod egidom zaštite »ugroženih skupina« liberalna demokracija zamjenjuje progresivističkom liberalnom autokracijom, čime, kako je ocijenio, Ustavni sud postaje ključni element održavanja političke, ali i kulturne hegemonije.
Kada neki brak, obitelj, tvrtka, udruga, stranka… padnu u krizu, blagotvorno je oživjeti žar s kojim su krenuli u život. Na svečanosti izglasavanja prvoga hrvatskoga Ustava 22. prosinca 1990., bez kojega ne bi bilo ni Ustavnoga suda, dr. Franjo Tuđman izrekao je bremenite riječi koje pokazuju da su i kršćanske vrijednosti bile utkane u pisanje novoga ustava: »Svi zajedno od ovoga trenutka nalazimo se pred velikim povijesnim ispitom – ispitom pretvaranja, široj javnosti tek načelno poznatog, Ustava u opće dobro, ili, kako bih htio vjerovati, u ‘svjetovnu Bibliju’ svakoga i svih državljana Hrvatske.« No nije tu stao: »Republika Hrvatska od ovoga povijesnoga trenutka postoji kao ustavna republika. A ovaj Ustav što smo ga domišljali i donijeli u ime čovjeka i Božje volje, na ponos sebi i narodu kojemu pripadamo, i nadam se svojim susjedima za uzor, a Europi na ugled, neka oživotvoren postane naša nova oda slobodi i demokraciji na čast i slavu vječne nam Hrvatske!« Zar svako današnje stavljanje Ustava i zakona na vjetrometinu prolaznih ideologija i oslabljivanje onih koji bi Ustav trebali štititi ne vodi na put prema izdaji zanosa s kojim je donesen i s kojim je krvlju branjen?
