Premda epidemiolozi još ne objavljuju da je prošao vrhunac pandemije koronavirusa, sve više država, osobito u Europi, intenzivno priprema povratak u normalno stanje, osobito na gospodarskom području koje je pretrpjelo goleme štete, a bitno je za sve druge društvene djelatnosti. U Hrvatskoj je Vlada u dva navrata poduzela određene mjere, koje su općenito dobro ocijenjene, no jasno je da nije bilo moguće zaustaviti redovit životni tijek a istodobno ne štetiti gospodarstvu, pa i državnomu proračunu. Brojni analitičari ocjenjuju da je sadašnja gospodarska kriza gora od one 2008. godine te da će u Hrvatskoj biti izgubljeno najmanje četrdeset tisuća radnih mjesta. Stoga je pred nositeljima odgovornosti u državnoj vlasti iznimna zadaća traženja boljih izlaza za hrvatsko gospodarstvo.
Kako su javno upozorili brojni stručnjaci i analitičari, aktualna pandemija razotkrila je brojne do sada nepoznate slabosti prevladavajuće društvene i gospodarske paradigme kako na razini Europske unije tako i šire, na svjetskoj razini, te da čovječanstvo, kao i sve države, ulazi u posve novu situaciju. Naime, kriza koju su izazvali pandemija i odgovor na pandemiju, suprotno do sada prevladavajućoj globalističkoj paradigmi, ojačala je tzv. nacionalnu državu te su mnoge zemlje prioritet dale svojim legalnim i legitimnim interesima i počele ponajprije štititi svoje stanovništvo. Nije to više paradigma ponašanja koju su inicirali SAD i Velika Britanija s izlaskom iz Europske unije te Kina, nego je to model ponašanja i mnogih drugih država. Čak u Europskoj uniji došlo je do zatvaranja granica među zemljama članicama i iščeznuća solidarnosti u suočavanju s pandemijom i njezinim posljedicama, što ne može ostati bez posljedica za budućnost.
Istodobno vodstvo Europske unije dovelo je jasno i glasno u pitanje slobodno tržište pozivajući članice EU-a da ne prodaju udjele poduzeća u teškoćama Kini, nego da udjele radije otkupe matične države. Očito je aktualna kriza snažno vratila na globalnu scenu nacionalne države ne samo unutar Europske unije, nego još više na svjetskoj, globalnoj razini, a to zapravo znači odustajanje od dosadašnje prevladavajuće društvene i gospodarske paradigme, što neizbježno povlači političke, ideološke, gospodarske i kulturne promjene.
Neki od aksioma dosadašnje prevladavajuće društvene i gospodarske paradigme bili su u Hrvatskoj nedodirljivi i neupitni sve od 2000. godine i bez obzira na politički predznak vladajuće koalicije ma koliko bili štetni za hrvatsko gospodarstvo i Hrvatsku u cjelini. Premda, izvjesno je, ne samo iz toga razloga, hrvatsko slabašno gospodarstvo svih posljednjih 20 godina svjesno je i politički izloženo hirovima svjetskoga tržišta koje su vladajuće garniture doživljavale i tretirale kao apsolutno nedodirljivo. Posljedica je toga da se hrvatsko gospodarstvo razvijalo ponajprije kao uslužno te je najbitnija privredna grana bio zapravo turizam koji je trošio u prvom redu uvezene konzumne artikle. Sva politička obećanja o povezivanju zelene i plave Hrvatske bile su puste obmane, a uvoz je cvao na zadovoljstvo snažnoga uvozničkoga lobija i onih koji su od toga imali (i)legalne koristi. Stoga je sa stajališta općega dobra sudbinsko pitanje prepoznaju li hrvatski političari, kako oni koji su na vlasti tako i oni koji su u opoziciji, taj novonastali zaokret na svjetskoj razini i jesu li spremni preuzeti odgovornost za novo pozicioniranje države Hrvatske i njezina gospodarstva.
Relevantni stručnjaci svih 20 godina u koje je Hrvatska slijedila sada u svijetu prevladanu manjkavu društvenu i gospodarsku paradigmu upozoravali su – a čine to i danas, premda ih glavna struja javnoga mnijenja uglavnom ignorira i podcjenjuje – da je nužna nacionalna gospodarska strategija. Političari za to uglavnom nisu imali sluha, a ni jedna politička opcija na vlasti u posljednjih 20 godina nije u tom smjeru ni prst pomaknula. Sada je više nego očito da Hrvatska kao otvoreno gospodarstvo posve otvoreno moćnomu svjetskomu tržištu i izloženo nemilosrdnomu mešetarenju uvozničkoga lobija ne će moći prevladati novonastalu krizu niti stati na svoje noge. Stoga je ovaj povijesni trenutak poseban izazov i posebna prilika da hrvatske vlasti uz suzbijanje pandemije i njezinih posljedica počnu ostvarivati snažan gospodarski zaokret s povratkom i novim vrjednovanjem stvarnih hrvatskih gospodarskih potencijala i resursa.
Najlakši, ali i najučinkovitiji zaokret u hrvatskom gospodarstvu, po mišljenju mnogih stručnjaka, moguće je ostvariti u poljoprivredi, u poljoprivrednoj proizvodnji i plasiranju hrvatskih poljoprivrednih proizvoda na hrvatskom tržištu. Taj zaokret veoma je lako učiniti ako za nj ima političke volje i ako postoji spremnost da se derogira moć uvozničkoga lobija i njegovih političkih saveznika koja izravno uništava i onemogućava ne samo hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju, nego i opstanak hrvatskoga sela. Aktualna kriza može postati spasonosna za budućnost hrvatske države i društva ako se rodi politička volja koja stvarno želi biti u službi hrvatskoga općega dobra.
