ŠTO JE NAJVEĆE U EUHARISTIJI? Pripravak revnoga Otona

Oton iz Clunyja

Potaknuti koliko vlastitom ljubavlju prema Kristovu utjelovljenju toliko i izvanjskim otporom nauku o transsupstancijaciji, katolički su se mislioci nadmetali tko će izreći uzvišeniju pohvalu sakramentu Tijela i Krvi Kristove. Teško bi to tko razložnije iznio od Tome Akvinskoga: sakrament euharistije najveći je od svih sakramenata jer u njemu je bitno prisutan sam Krist, jer svi drugi sakramenti smjeraju k euharistiji kao cilju, a gotovo svi se i dovršavaju euharistijom. Stoga je ona i »središte kršćanske vjere, srce pobožnosti, duša duhovnosti, neizrecivo otajstvo«, kako objašnjava Franjo Saleški.

Spoznaju Anđele Folinjske da duša u pričesti prima Tvorca neba i zemlje, dragocjenu Kristovu dušu i obilje Svetoga Duha lijepo sažima Ivan Zlatousti: »Anđeli motre čime se hranimo i dršću.« A ipak je skromnost Kristova Tijela i Krvi ostala trajnijim nadahnućem pjesnicima

Posljedice je toga otajstva ipak kušao izreći Ljudevit iz Granade: njime se »razum prosvjetljuje, pamćenje oživljava, volja se razgara, nutarnja sjetila slade, pobožnost razrasta, srce se rastapa, naviru potoci suza, strasti jenjaju, dobre se nakane bude, a slabost okrjepljuje«. Spoznaju Anđele Folinjske da duša u pričesti prima Tvorca neba i zemlje, dragocjenu Kristovu dušu i obilje Svetoga Duha lijepo sažima pak Ivan Zlatousti: »Anđeli motre čime se hranimo i dršću.« A ipak je skromnost Kristova Tijela i Krvi ostala trajnijim nadahnućem pjesnicima poput Otona iz Clunyja.

Rijetko se za kojega pjesnika u povijesti svjetske književnosti može utvrditi tolika podudarnost između stila života i tona stihova kao što je to slučaj s drugim opatom znamenite francuske opatije. Kao mladi kanonik crkve sv. Martina u Toursu Oton se sa zgražanjem uvjerio da mjesni benediktinci više ne mole noćne pohvale da ne bi zaprljali finu obuću. No bezbrojne epizode u kojima je reformator benediktinskoga reda nadmudrivao braću kojima je meso bilo draže od ribe zazvučat će humoristično samo onomu tko nije čitao Odonove stihove o euharistiji. Napojen koliko mislima crkvenih otaca toliko i stihovima klasičnih autora, šesto pjevanje epa posvećena otajstvu otkupljenja Oton je ovjenčao heksametrima u kojima je poman čitatelj – ako ne i sam pjesnik – razabrao samostojan himan Tijelu Kristovu. Otonovi euharistijski stihovi nisu teološki promišljaj, nego pjesnički doživljaj: i više od Božje skrajnosti i uzvišenosti njega oduševljava skromnost i lakoća Kruha – toliko da vrtlogom neuglednih riječi više negoli sunovratom uznositih misli dočarava tajanstvenost Kristove posvete na posljednjoj večeri. Da se Višnjemu pripravi mjesto u nizini, dostaje skromnost.

Uzvanici da nebeske trpeze moraju čisti
biti, naučava Gospod te slugama stopala opra.
Darove raznovrsne i mnoge prezrevši potom,
vina i pšenice prinos jedincat pretpostavi svemu.
Njega posvećuje – skrajnjeg što postaje sitnim, a sav svijet
silom nadvisuje; skroman izdatak, a pripravak lagan,
uzvišen ipak toliko da čitavo pronosi boštvo,
dostaje on sam da pročisti pakosti čitavog svijeta.
Stoga je mio taj prinos što mnoge k jednomu zbija,
tijelo stog prianja glavi, a glava se prigiba tijelu;
takav tek prinos se Gospodu mili i traje zavazda,
jer je čist, lagahan, jednostavan, prepun božanstva.
                           Iz Himna Tijelu Kristovu sv. Otona iz Clunyja