PO ČEMU JE MARIJA SLIČNA BOGU? Otpjev dezertera Joanikija

Kada bi trebalo istaknuti krunski dragulj koji katoličku teologiju izdiže iznad drugih odvjetaka kršćanske misli, taj bi dragulj bez sumnje bio nauk Crkve o Mariji. A kada bi trebalo istaknuti birano biserje kojim su sveti učitelji dočaravali veličinu Marijine malenosti, to bi biserje bez sumnje bila Marijina sjedinjenost s Bogom. Ta je sjedinjenost započela i prije Marijina začeća, primjećuje Ivan Eudes: »Kao što iz Oca i Sina odvijeka izlazi Duh Sveti, njihovo Srce i Ljubav i nerazrješiva spona što ih sjedinjuje, tako su odvijeka kanili jednoć podati istoga Duha Presvetoj Djevici da bude njezinim Duhom i njezinim Srcem, svetom sponom čudesnoga saveza.« Katarina Sijenska objašnjava kako se to konačno i ostvarilo u Kristovu začeću: Božansko se Trojstvo u nju utisnulo kada je ruka Duha u nju upisala jedinorođenu Mudrost Očevu. Zato Toma Akvinski i Bonaventura Banjoređijski uglas tvrde da je utjelovljenje Riječi u Mariji ne samo djelom Duha Svetoga, nego i učinkom »čitavoga Trojstva«. Koliko je ta zapadna mariologija uznosito istinita, toliko je i uzvišeno zamršena; no zarana ju je jednostavnije na Istoku opjevao sveti Joanikije Veliki.

Mnoge će iznenaditi što je odnos Blažene Djevice i Presvetoga Trojstva najsažetije izrekao dezerter iz elitne postrojbe bizantske vojske. No malo će koga iznenaditi što je Marijin trojstveni lik najuspjelije ocrtao monah koji je sred ikonoboračkoga divljanja prorokovao obnovu čašćenja likova svetaca. Provodeći pedesetak godina u planini Uludagu u današnjoj Turskoj, Joanikije bi svakodnevnu molitvu trideset psalama zaključivao kratkim otpjevom, koji je pravoslavna tradicija usvojila u liturgiji povečerja, a vjernici u molitvi pred san. Koliko god taj otpjev bio snažan zagovorom, toliko je i bogat naukom. Tri božanske osobe u istobitnosti se raznoliko očituju: nadu koju je u svijet Otac usadio stvaranjem Krist je kao mladicu utvrdio utjelovljenjem, a milošću je poput sjenice zakriljuje Duh Sveti. No prelazeći bez predaha s pohvale Trojstvu na prošnju Mariji, pjesnik nagoviješta da se sva ta Božja lica sjedinjuju u Marijinoj ljubavi. Postavši Majkom vječnoga Mladenca, ona je postala i izvorom nove nade i okriljem za sve vjekove. Ako joj je u umu bilo mjesta za Oca, u srcu za Duha, a u rukama za Sina, kako ne bi u nje bilo mjesta i za čovjeka?