Već gotovo mjesec dana na mnogim mjestima diljem Europe – pa tako i Hrvatske – na izložbama, predavanjima i radionicama u sklopu Dana europske baštine otkriva se novost, svježina i živost drevnih spomenika – pa tako i sakralnih. No rijetko se u razgovorima o vrijednostima i vrjednotama baštine spomenu oni koji ne samo da čuvaju baštinu od propadanja, nego i čuvaju njezin smisao: razloge njezina nastanka i svrhu njezina opstanka. Upravo smo takva sugovornika pronašli u dr. fra Josipu Sopti – ovogodišnjem dobitniku najvišega državnoga priznanja za zaštitu kulturne baštine, Nagrade »Vicko Andrić«, koja mu je nedavno uručena za doprinos lokalnoj zajednici zaštitom i promicanjem sakralne baštine na dubrovačkom području. O. Sopta, danas predstojnik hvarskoga samostana Gospe od Milosti i upravitelj župe u Velom Grablju, podijelio je s nama brojna sjećanja na život posvećen baštini.
Život proveden u znaku obnove
Čitav život svećenika, teologa i povjesničara rođena u Njivama kod Širokoga Brijega 1952. doista je u znaku obnove. »U sjemenište sam došao jednoga rujanskoga popodneva 1967., a već sam ujutro vozio kamion na gradilištu. Tada se gradio samostan na Poljudu, pri čemu su đaci bili glavni pomoćnici. Jedan dan u školu, drugi dan na gradilište!« prisjeća se sugovornik, koji je već u ranim danima redovništva u Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima iskazao i dar za pisanje i ljubav prema knjigama. »Kao bogoslov na Rabu s fra Dragom Ljevarom počeo sam raditi na spašavanju tamošnje samostanske knjižnice. U koju god od naših kuća došli, uvijek je nešto vapilo za obnovom. Ponosan sam što smo obnovili sva 24 samostana današnje Franjevačke kustodije sv. Jeronima. Ali, videći broj novih duhovnih zvanja, pitam se za koga smo sve to obnavljali. Nekoć je samo u samostanu u Hvaru živjelo petnaest braće, uglavnom lokalaca. Ne znam ima li danas ijedno franjevačko znanje s Hvara.«
S nestankom ljudi gubi se i duša
Soptin pogled ipak ne robuje žalu za minulim vremenima. »Dok sam bio provincijalni poglavar, pokojni Miho Demović znao mi je reći: ‘Uzmi ovih neženja pa ih stavi u samostan. Ne smiješ dopustiti da se samostan isprazni. Pogledaj što se dogodilo benediktincima!’ To je doista istina. Benediktinci su bili vodeći red u Dubrovniku, ali nakon iščeznuća zvanja i baština u koju su stoljećima ulagali velikim je dijelom nestala. Valjano je stoga pitanje jesmo li sve krivo činili. Ne znam je li posrijedi mesijanizam bez pokrića ili proročki dar, ali čvrsto vjerujem da će se naši samostani opet ispuniti ljudima oduševljenim evanđeljem. No to se ne će zbiti zbog naše karizme ili magnetizma, nego Božjom milošću«, ističe sugovornik, dodajući da franjevci nekadašnje zadarske provincije nisu po tome jedinstveni. »I sveopća Crkva, pa i čitavo društvo, unatoč ekonomskomu napretku suočava se s demografskim prorjeđivanjem i starenjem. Mnogo se govori o sociološkim učincima tih promjena, no malo tko se pita hoćemo li zbog njih izgubiti dušu. Ni ja ne znam odgovor, ali vjerujem da vrijedi danas posaditi stablo makar znao da ću već sutra umrijeti.«
U ratu najteže stradaju oni koji ne pobjegnu
Mnogo je toga – i duhovnoga i materijalnoga – sadio i gajio naš sugovornik tijekom gotovo 50 godina svećeničke službe. No najponosniji je na ratno vrijeme provedeno u samostanu Male braće u Dubrovniku, kada su franjevci istodobno obnavljali srušeno i njegovali ranjenike.
»Tijekom opsade grada dobio sam ponudu da poput mnogih kojima je prijetila smrt pobjegnem iz Dubrovnika. Jugoslavenska zastava vijori se na Srđu, ljudi bježe, novine lažu, naši se povlače, a meni prijatelj nudi da gliserom noću prebjegnem u Lapad… Čitavu noć nisam mogao zaspati razmišljajući što učiniti.« Odlučio je da ne će pobjeći – makar ga je povijest naučila da najteže stradaju upravo oni koji od rata ne pobjegnu. »Kada su partizani ušli u Dubrovnik, naš fra Marijan Blažić nije pobjegao poput drugih franjevaca; bio je uvjeren da mu ne će nauditi jer je činio dobro svima. I odmah su ga smaknuli. Je li dakle pametnije opstati ili ostati? To je drama koju svaki čovjek razrješava u sebi; želi očuvati život, ali ni pod cijenu života ne želi napustiti one koji su mu povjereni«, tumači sugovornik.
Kada povjesničar počinje stvarati povijest
Jedan od najdramatičnijih trenutaka Soptina dubrovačkoga pastorala bio je požar koji je od bomba bačenih na samostan zahvatio i knjižnicu Male braće. »U svojoj ludosti odmah sam pošao gasiti požar, no pokojni fra Pijo Pejić zaustavio me: ‘Pusti knjige, daj nam odrješenje, svi ćemo poginuti!’ Situacija je bila takva da su i švicarski protestanti iz Crvenoga križa došli po odrješenje. Odriješio sam ih, a potom smo se dali na spašavanje arhiva. U takvo vrijeme i povjesničar prestaje opisivati povijest i počinje je stvarati«, primjećuje. »U samostanu smo dijelili vodu, hranu i odjeću, a tijekom napada glazbenici su od muke u crkvi održavali i koncerte. Koliko god da je bilo teško to vrijeme, mi koji smo ga prošli nerijetko žalimo za trenutcima kada nismo imali ništa, ali nas je nevolja zbližila.« A upravo je ta nevolja i ubrzala završetak rata, smatra sugovornik. »Ljudi su, nažalost, osjetljiviji na uništavanje baštine nego na ubijanje drugih ljudi. Svijet nije reagirao kada je Vukovar sravnjen sa zemljom, ali reagirao je kada je napadnut Dubrovnik. I obnovu Manje braće možemo uvelike zahvaliti toj osjetljivosti.«
Bogatstvo povijesti i inflacija znanosti
Zahvaljujući europskim sredstvima, franjevci su osim samostana obnovili cijelu knjižnicu i digitalizirali arhiv, ručno prebrisavši svaku stranicu tisuća knjiga. »Knjižnica Male braće nije velika, ali ipak je najvrjedniji dio našega samostana – vrjedniji i od slavnoga klaustra i od drevne ljekarne. Ona čuva više od 200 inkunabula i brojne rukopise bez kojih bi nemoguće bilo i zamisliti dubrovačku književnost, ali i hrvatsku povijest. U njoj su autografi Bartola Kašića, brojni prijepisi Gundulićevih djela, desetci srednjovjekovnih iluminiranih kodeksa…« navodi o. Sopta, ističući da je unatoč povijesnomu bogatstvu mlade sve teže oduševiti za proučavanje povijesti. »Bilo je mnogo mladih znanstvenika koji su radili kod mene u arhivu, no rijetko bih kod njih primijetio znanstveni eros. Na svojoj sam disertaciji radio pet godina osam sati dnevno; u sve vrijeme studija u Freiburgu nisam otišao ni do Pariza! A danas mi se čini da se doktorske disertacije više ‘štancaju’ nego što se pišu.«
Zašto Crkva mora govoriti o povijesti
A kakav bi morao biti cjeloviti povjesničar? »Njega ne vodi samo znatiželja, nego i osjećaj odgovornosti za povijest i dužnosti da se progovori o onome što je prešućeno i iskrivljeno. Povijest koju su pisali pobjednici Drugoga svjetskoga rata do danas se na stotine načina zloupotrebljava protiv hrvatskoga naroda, a prešućuju se stradanja nevinih žrtava – poput 50 ljudi koje su partizani pobili na Daksi«, navodi o. Sopta, koji je sudjelovao u postavljanju jedinstvenoga spomenika na tom otoku. »Ispod križa i hrvatskoga grba navedena su imena pobijenih Hrvata, ali odmah na pokrajnjem zidu popisani su i Srbi i Talijani koji su s Hrvatima ondje nevini stradali. To je spomenik koji ne dijeli, nego povezuje, te na Daksu dolazi moliti i pravoslavni svećenik.« Napade koje je zbog toga primao i slijeva i zdesna sugovornik smatra dijelom poslanja. »Jedino Crkva ima obraza odati počast svim nevinim žrtvama, i jedino ona – unatoč svim povijesnim propustima – može s pravom iznositi takav pogled na povijest. Jer jedino je Crkva u ključno doba novije hrvatske povijesti ostala istinskim glasom naroda kojega su u laž tjerali sa svih strana.«
Baština bez ljudi osuđena je na propadanje
