POLA STOLJEĆA NAKON MAKOVA POVIJESNOGA ISKORAKA Olimpijada i sloboda

»Evo, to su Hrvati, pobjednici natjecanja što nosi ime ‘Vjeronaučna olimpijada’. Olimpijadu su organizirale novine ‘Mali koncil’. Svrha je toga natjecanja produbiti poznavanje Svetoga pisma i nauka vjere. (…) Pljesak zbog vašeg oduševljenja i zalaganja koje ste pokazali proučavajući nauk vjere, riječ Božju. Neka ta riječ uvijek bude svijetla voditeljica u vašem životu, kako biste rasli dobri, velikodušni, vedri, čisti i vjerni Isusovi prijatelji, a također vrijedni i uzorni predstavnici svoje zemlje, svoje domovine.« Riječi su to koje je 1973., dakle prije pola stoljeća, pobjednicima Vjeronaučne olimpijade uputio papa Pavao VI. kada su hrvatska djeca stala pred njega u Vatikanu. U međuvremenu se raspala bivša Jugoslavija, Vjeronaučna ju je olimpijada nadživjela te je nakon osamostaljenja prerasla u državno natjecanje iz školskoga Vjeronauka. Ista djeca koja su stajala prije 50 godina pred papom ponovno su se u utorak 9. svibnja okupila u Pregradi, sada na državnom natjecanju na kojem su sudjelovala neka nova djeca i mladi, u gradu iz kojega je olimpijada 1973. krenula na svoj slavni polustoljetni put. U tom događanju ima daleko više simbolike, pouke i ohrabrenja za današnje vrijeme i za današnje naraštaje nego što bi se to moglo isprva učiniti.

Neki bi zlobnici mogli komentirati da tadašnji komunistički režim na području bivše Jugoslavije i nije bio tako strašan kada je dopustio ne samo organiziranje natjecanja iz vjeronaučnih sadržaja, nego i putovanje hrvatske djece u Rim, na susret s papom koji je za režim utjelovljivao vjerskoga vođu, promotora »opijuma naroda«. Takva se tvrdnja odlučno može demantirati i na temelju nedavno objavljenoga osvrta hrvatske politologinje Mirjane Kasapović u znanstvenom časopisu »Anali Hrvatskoga politološkoga društva«.

Pouka je Makovih, odnosno vjeronaučnih olimpijada da u odgoju današnjih naraštaja hrvatskih učenika nije dovoljno samo davati im suha znanja i činjenice jer one nisu jamstvo društvenoga zdravlja, nego im treba ulijevati znanja i spoznaje preko kojih će rasti u dobroti, velikodušnosti, vedrini, čistoći i uzornu društvenom djelovanju

U sjajnom članku naslovljenu »Zbogom postjugoslavenstvu!« znanstvenica je pojasnila da to što su unutar jugoslavenskoga totalitarnoga režima postojale određene enklave u kojima se nešto lakše disalo ne bi trebalo stvarati zabunu jer takve su »velikodušnosti« bile svojstvene mnogim autokracijama, ali nisu mijenjale njihovu zločinačku bit. Drugim riječima, nisu vjeronaučne olimpijade tada rušile komunistički režim niti su to mogle činiti, ali jesu tisućama učenika otvarale oči da i vjernički i kulturno i srcem ne pripadaju Beogradu, da im budućnost nije u jugoslavenskom konstruktu, nego da su njihove duše, pjesnički rečeno, »za let stvorene«, a ne za totalitarnu krletku.

Pouka je Makovih, odnosno vjeronaučnih olimpijada da u odgoju današnjih naraštaja hrvatskih učenika nije dovoljno samo davati im suha znanja i činjenice jer one nisu jamstvo društvenoga zdravlja, nego im treba ulijevati znanja i spoznaje preko kojih će rasti u dobroti, velikodušnosti, vedrini, čistoći i uzornu društvenom djelovanju – kako je papa proročki rekao djeci koja će zrelost doživjeti upravo u doba hrvatskoga osamostaljenja i borbe za neovisnost.

Danas je, u doba kada katolička vjera sve više odudara od struja koje se preko nekih predmeta promiču čak i školstvu, potrebna hrabrost u vjerskoj pouci. Vjeronauk nije platforma za aktivističko djelovanje u Crkvi i društvu; više je od toga. Jer ideologije dolaze i prolaze, društvena se uređenja mijenjaju, aktivizam čas buja, čas opada… No vjera o(p)staje – ako je hranjena. To su davno shvatili utemeljitelji Vjeronaučne olimpijade, a za budućnost čitavoga društva bilo bi bolje da se među odgovornima više cijeni i više promiče upravo takav, neumrli olimpijski duh.