Ako je tko mislio da će se dogoditi svečanost tijekom koje će se proglasiti da je napokon Hrvatskoj krenulo nabolje i da se sada nalazi na novoj prekretnici u povijesti, grdno bi se prevario. To »nabolje« ne ovisi o kreditnim rejtinzima, tapšanjima svjetskih centara moći, povećanom BDP-u, pobjedi na izborima i slično. To doista sve može biti popratna pojava boljitka, no ne može biti uzrok novomu hrvatskomu uzletu. Riječ je o duhovnoj stvarnosti koja se može materijalizirati, a nikako o materijalnoj stvarnosti koja se nikad ne može produhoviti.
Snažan pokazatelj da je Hrvatskoj krenulo nabolje usko je povezan s jenjavanjem snage okova komunističke vladavine i teško shvatljivoga umrežavanja sadašnjih struktura s bivšim strukturama, čega je žrtva i sadašnjost. Dosadašnje je načelo bilo: sve dok komunistički zločini ostaju skriveni, moguće je nesmetano javno djelovanje izdanaka starih struktura, bez obzira na to kojoj stranačkoj grupaciji pripadali. Vidljivo je to, primjerice, po tome što postoje sve snažnije indicije da neke istaknute osobe iz stranačkoga života imaju u obiteljskim korijenima ljude koji su okrvavili ruke u doba komunističkih zločina nad hrvatskim narodom tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. No sada se događa zaokret: ohrabruju se svjedoci, kosti hrvatskih mučenika gotovo svakodnevno izbijaju na površinu, pronalaze se nove podzemne kosturnice, ekshumiraju se tijela, provode se analize, a Crkva i sve brojnije udruge uporno dižu glas u ime obespravljenih… i taj je proces nezaustavljiv ma koliko ga čak i neki predstavnici državnih vlasti htjeli usporiti ili barem ne žuriti previše s otkrićima.
Taj kontrast posebno je bio vidljiv na ovogodišnjem Hodu za život u Zagrebu u odnosu na zloguku manifestaciju Trnjanskih krijesova u istom gradu: šačica vladajućih iz gradskih vlasti pokušala je opstruirati manifestaciju za život na kojoj su se okupile tisuće dobronamjernih ljudi, a tisućama je eura financirala slavljenje obljetnice događaja koji je za mnoge značio mučeništvo i smrt. I ne bi smjelo biti zavaravanja: ne može se u Hrvatskoj nitko zauzimati za život a da na gotovo otajstven način za sobom ne povuče zauzimanje za sve koji su smaknuti rukama raznih krvnika. Jednako kao što ne može netko slaviti krvnike a da duše žrtava šute iz nebeskih visina. Život vrijedi jednako uvijek, baš uvijek, i ako se u nekom vremenu ubija, u drugom vremenu dolazi naplata. U skladu s tim protivnici Hoda za život, kako u Zagrebu tako i na dvadesetak drugih mjesta u Hrvatskoj, možda ne strepe samo zbog toga što će se spasiti novi životi i promicati ljudsko dostojanstvo, nego i zbog toga što će na vidjelo izići istina o ubijenima i ubojicama u 20. stoljeću.
Hrvatskoj kreće nabolje i na drugim područjima, pogotovo među mladima. Nedavno je Požegu na Susretu hrvatske katoličke mladeži osvojilo oko 13 tisuća duša, na tisuće će ih uskoro izići na zagrebačke ulice u sklopu lipanjskoga Antunovskoga hoda, a rasprodana su i mjesta na velikim duhovnim koncertima po arenama diljem domovine na kojima se duhovno obnavljaju ponajviše mladi ljudi… Riječ je o mladima koji vole svoju Crkvu i domovinu i ne samo da im žele dobro, nego pokazuju da su se za njihovo dobro voljni žrtvovati.
Upravo zato što Hrvatskoj napokon kreće nabolje, trebalo bi u vremenu koje slijedi dobro otvoriti oči jer svaki put kad bi joj krenulo, pojavili bi se dežurni stoperi napretka koji se znaju politički i vrijednosno presvlačiti, ubacivati u udruge, stranke i društva, donositi na ključna mjesta velike donacije s kojima u paketu dolaze i velika uvjetovanja… Postoje metode da se to na vrijeme prepozna i spriječi – a za to je potrebno samo malo dobre volje i puno poniznosti. To što će biti križeva, ne umanjuje snagu uskrsnuća.
Iako su naime mnogi vladajući skloni sebi pripisati to što je Hrvatskoj krenulo nabolje, radije neka si pojme da su tek sudionici jedne važne epohe koju vodi Bog, a ne njezini upravitelji. Dovoljno je reći: hvala Bogu da je Hrvatskoj napokon krenulo i Bože pomozi da sama sebi ničim ne ugrozi put.
