Božjemu prilasku svijetu u liku Isusa Krista, kako navodi Ivanovo evanđelje, cilj je bilo pokazati što Bog jest u samom sebi. Kristova se misija valja promatrati na način živoga i autentičnoga objavljivanja onoga što Bog jest u samom sebi. Onaj tko promatra Krista i sve ono što on čini na izravan način dolazi do otkrića samoga Boga. Istu misao na još snažniji način iskazuju i Pavlove poslanice u kojima se kaže da je jedan posrednik između Boga i ljudi – Isus Krist (usp. 1 Tim 2, 5). Vrlo je važno to istaknuti jer u jeku potrage za Bogom ljudi katkada odlaze i na krive putove. A put je samo jedan – nasljedovati Krista i promatrati ono što on čini. To će pretpostavljati trajno upoznavanje Isusova lika, prije svega osluškivanjem Božje riječi, a onda i živim susretima s njim u sakramentima Crkve. Sve drugo tomu se može pridodavati, ali bez tih dvaju temelja vjernički život pretvara se u vječno traganje za nečim što neprestano čovjeku onda izmiče.
Put nasljedovanja Sina Božjega
Prije nego što će poći iz svijeta Ocu Isus sažima svoje poslanje tako što moli. Sabranost u molitvi pred Ocem biva mu prilika da rekapitulira svoj put na zemlji. Važno je tu misao podcrtati i pojasniti za život vjernika u praksi. Krist uči svakoga vjernika da je važno zastati i upravo u molitvi znati sažimati svoj život, odnosno sabirati sebe i svoje misli promišljajući na dubljoj razini o smislu sebe i svojega poslanja na zemlji. Onaj tko uspije zastati u moru svojih aktivnosti koje ga već polako i iscrpljuju ima priliku sebe i svoju nutrinu staviti pred Boga u iskrenoj molitvi, poput Kristove.
Promišljajući svoj zemaljski hod, Krist biva zadovoljan jer uspio je izvršiti svoju temeljnu misiju – ljude privesti životu vječnomu na način da će promatrajući njega upoznati i samoga Boga. Ime Božje, tj. Božji identitet kroz život Sina na zemlji sada je ljudima poznat i oni k Bogu imaju pristup. Hoće li tim putom krenuti ovisit će i o njima samima. Valja im se staviti na put nasljedovanja Sina Božjega. Ne će to uvijek biti lako jer im prečesto njihov pogled, usmjeren tek prema zemlji, a uistinu malo prema nebu, to ipak priječi. Isus je toga svjestan jer je imao priliku dobro upoznati ljude i ono što je čovjek u samom sebi. Tek krhko i slabo biće koje bez trajne potpore Božje milosti ne može učiniti puno. Važno će stoga biti poput Krista uvijek zastati i svoj pogled usmjeravati prema Ocu koji poznaje svu dubinu ljudske bijede, ali i napore da se iz nje uvijek nanovo izbavlja. Zato je i poslao Sina u svijet, da čovjeku uvijek nanovo pokazuje kako se može vratiti na pravi put, s kojega prečesto odlazi na stranu. Krist moli za one koji su Božji jer je svjestan da sami ne mogu. Svjestan je da Božju riječ ne će moći čuvati bez njegove obilne potpore.
Činiti Krista živim i prisutnim
Najzad važno je istaknuti još jednu dimenziju Kristove molitve. Krist je svjestan da su vjernici kojima je bio poslan Božja svojina. Njih mu je sam Otac darovao. To je važno jer se tu često i zapada u probleme prilikom kreiranja vjerničkoga života u praksi. Katkada se zna dogoditi da jedan ili drugi Božji poslanik zaboravi da mu je vjernički puk povjeren na brigu u Božje ime. Narod je to koji je dar Božjemu službeniku, a ni u kojem slučaju njegova svojina. Predivna je to misao, ali ujedno veliko breme koje na sebi nose oni koji su pozvani u ime Božje Krista i Božji život prikazivati narodu. Vjerni puk dakle Božji je puk i on to uvijek ostaje. Svaka osoba povjerena nekomu da o njoj vodi brigu na duhovnoj ili pak tjelesnoj razini jest vrlo vrijedna jer je dragocjena u Božjim očima. Svaki čovjek tako vrijedi, i to upravo na osnovi pripadnosti samomu Bogu u snazi vlastitoga krštenja. Službenik Božji tako biva onaj koji tek u Božje ime upravlja narodom, ali on nije njegov, nego je bio i ostao Božji narod. Iz toga i proizlazi uvijek trajna zadaća i obveza brige za svakoga čovjeka bez obzira kakav on bio. Sviđao se on nekomu ili ne sviđao. Jer kada se uspije izdići ponad razine sviđanja ili nesviđanja, tek se tada može govoriti o zrelom i odgovornom zauzimanju za čovjeka koji je bio i ostaje trajno Božja slika. To mu dostojanstvo nitko ne može oduzeti.
Pred svakoga se vjernika stavlja dakle jedina zadaća – u snazi Boga biti onaj koji Krista trajno čini živim, i to svojim aktivnim zauzimanjem za dobro. Kao što je Krist živio u svijesti da je Otac u njemu i da sve što čini čini u njegovo ime i poradi toga da Oca očituje svijetu, tako je činiti i svakomu vjerniku danas. Vjernik na taj način, unatoč svojim teškoćama na putu života, čini Krista živim i prisutnim jer vjeruje da je i njegovo poslanje činiti Boga vidljivim ne bi li drugi u njega sve više vjerovali. Veliko je dakle breme na plećima vjernika, no uz Kristovu trajnu pomoć može ga nositi.
