Jedan od temeljnih, a istodobno često vrlo zaboravljenih zakona koji vladaju ljudskim životom jest zakon postupnosti. U ljudskom se životu naime ništa ne događa odjednom ili kako narod zna reći preko noći. Postupno čovjek odrasta, ali postupno i stari te ujedno dozrijeva u shvaćanju sebe i svijeta. Sve dobro, ali i loše u njegovu životu događa se podvrgnuto zakonu postupnosti. Stoga se od čovjeka uvijek traži strpljenje i usmjerenost na dobro. Tek kada čovjek strpljivo dopušta da se razvija sve što je u njegovu životu istinski dobro, može za sebe reći da je zreo čovjek. No to ne će biti nimalo lako. Nije svaki čovjek jednako strpljiv i karakterno kapacitiran da bude ponizni molitelj te time zaufano čeka plod vlastite postojanosti u dobru. No još je teže ako se zlo ispriječi na tom putu.
Zakon postojanoga dozrijevanja
Brojni su trenutci ljudskoga života kada je važno ustrajati u dobru i učiti se strpljivosti te samim time biti podvrgnut zakonu postojanosti dozrijevanja. Učenik u školi ne može, premda bi to nekada želio, preskakati razrede. Ne može iz petoga prijeći u hipu u osmi razred. I to samo iz jednoga razloga – zbog važnosti postupnoga dozrijevanja njegove osobe, kako na intelektualnoj tako i onoj psihofizičkoj, odnosno duhovnoj razini. Od njega se traži poštovanje trenutka te izručenje procesu obrazovanja i preobrazbe njegova mladoga života.
Zakon postupnosti ne tiče se samo djece. Stupajući u bračnu zajednicu, dvoje supružnika postupno su pozvani izgrađivati uzajaman suživot te se poštovati u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Valja im se svojski truditi biti tu jedno za drugo i potpuno se darivati jedno drugomu te time pokazivati svoju ljubav koju iznutra osjećaju jedno prema drugomu i na van konkretnim gestama ljubavi i dobrote. Svećenik je pak u svojem zvanju pozvan biti onaj koji se daruje svojoj župnoj zajednici ne bi li u svojim vjernicima izgradio istinski odnos s Bogom. Istodobno dozrijeva u svojem svećeništvu i poslanju jer trajno izgrađuje svoj odnos s Bogom i ljudima. Svi su tako izručeni zakonu postojanoga dozrijevanja.
Slika konačnoga Božjega suda
Evanđeoski tekst ove nedjelje na više načina želi vjernike ohrabriti da se izruče zakonu postojanosti i strpljivu dozrijevanju. Evanđelist Matej donosi pripovijesti kojima Krist na vrlo prizeman i jasan način uči svoje učenike važnosti postupnosti života unatoč prisutnosti zla i grijeha. Slikom sjetve i žetve Krist svoje slušatelje uči ustrajnosti u dobru, unatoč lošim okolnostima u kojima se nalazi čovjek.
Žetva je za starozavjetne pisce, a osobito proroke, bila slika konačnoga Božjega suda i razlučivanja dobra od zla. Tom slikom proroci su svoje vjerne slušatelje učili kako se izručiti životu koji je katkada vrlo surov i uistinu težak. Da, važno je istaknuti da je tek žetva prikaz Božjega razlučivanja i time suda. U trenutku sjetve to se ne događa, i to iz vrlo jednostavnoga razloga. Tada se sije isključivo dobro sjeme jer nitko ne pomišlja sijati loše sjeme. I to čini s pravom jer ga vodi samo jedna misao – ubiranje dobrih, a ne loših plodova. Ipak u tijeku postupnoga dozrijevanja dobroga sjemena događaju se i loše stvari te se uz ono dobro počne razvijati i loše. Ipak i tada, uči evanđeoski tekst, nije čovjek pozvan odmah ga pod svaku cijenu uklanjati jer bi uklanjanjem lošega mogao uništiti i ono što istinski vrijedi. Što tada čovjeku preostaje? Nameće se ponovno samo jedan zaključak – strpljivo izručenje zakonu postupnosti i ustrajnost u dobru unatoč zlim okolnostima.
Dvije evanđeoske poruke
Koliko god čovjeku bilo teško ustrajati u dobru, ipak ga Bog na to poziva. Koliko god bio malen i tek sićušno sjeme u Božjoj ruci, pozvan je vjerovati u Boga koji od te iste malenosti sjemena može napraviti nešto veliko. Uče ga tomu njegovi roditelji dok ga prate u školu prve dane, sve dok ga u potpunosti ne izruče svijetu i zakonima postupnoga dozrijevanja. I sve dok u čovjeku, bilo malenomu djetetu bilo već starijoj osobi, ima vjere da se od malene količine dobra koja postoji u svačijem ljudskom srcu može izroditi nešto veliko, čovjek će moći i dalje živjeti te biti zadovoljan. Osobito će to biti važno u trenutcima u kojima će se život postupno činiti teškim zbog prisutnosti raznih loših stvari koje u čovjeku žele ugušiti sve što je dobro i plemenito. Tada je teško vjerovati u dobro koje je prisutno u ljudima, u njemu samom te u odnosima koji vladaju među ljudima. Međutim i tada žele čovjeka utješiti dvije evanđeoske pouke.
Prva evanđeoska pouka čovjeku u jeku loših dana govori o žetvi kao danu Božjega razlučivanja. Vjernik je u teškim trenutcima života postojan baš zato što vjeruje u Krista i njegov sud više nego u svoje predodžbe. U trenutcima gorčine postojan vjernik zastaje i svoj život te živote drugih izručuje Bogu, pravednomu sudcu.
Druga evanđeoska pouka svakomu dobronamjernomu čitatelju evanđelja govori o važnosti vjerovanja u dobro. Naime, koliko god dobra možda nedostajalo u mjeri u kojoj bi se čovjek nadao, opet svaki vjernik ima izbor vjerovati i u minimum ljudskosti i dobra koji je ipak uvijek prisutan u čovjeku te može izmijeniti ljudske živote nabolje. I tada, baš tada, život postaje ponovno ljepši. Valja se izručiti toj ljepoti svakoga dana.
