Sve primljene donacije trebalo je pripremiti i složiti u desetke kutija. Božja providnost osigurala nam je preko dobročinitelja besplatan prijevoz od Buenos Airesa do Corrientesa (udaljenost oko tisuću kilometara), ali trebalo je prvo sve te silne kutije dopremiti do mjesta polaska. Naš auto bio je krcat – kutije na krovu, u prtljažniku, po sjedalima – posvud samo kutije! Putom nas je zaustavila policija: »Ne možete proći, cesta je zatvorena!» Vozač se, međutim, nije dao smesti: »Zar vi ne vidite da vozim časnu sestru i donacije za siromašne? Morate nas pustiti!« Na kraju je sve dobro završilo.
Uslijedili su razgovori sa župljanima koji su odlučili poći s nama i pomoći nam. Postavljali su nam nebrojena pitanja: koju odjeću ponijeti, kada se točno vraćamo, što ćemo jesti, ima li tamo zmija?
S druge strane, sestre u Corrientesu imale su pune ruke posla. Trebalo je sve pripremiti za one koji dolaze, nabaviti hranu, pronaći dovoljno madraca da se svi smjestimo – onako kao sardine. Sestre su čak molile da nam se tih dana ne isključi struja, što je ondje čest slučaj zbog nesnosnih vrućina. Tu su i dogovori oko detalja naše akcije sa župnikom, organizacija brojnih aktivnosti… O, Bože, koliko detalja! »Nemojte zaboraviti na šilterice za župne misionare», poručuje mi s. Lujan, »vrućine su prevelike«.
Dok sestre u zajednicama svakodnevno mole za blagoslov naših misija, dolazi dan polaska. Dvije noći proveli smo na putu – sve za slavu Božju i za duše! Ne smijemo zaboraviti ni kipove Majke Božje. Ona ide pred nama; ona će otvoriti vrata kuća i srca onih kojima nas Bog šalje.
Vozili smo se dugo, pomiješanih emocija. Ujutro, čim su se otvorila vrata autobusa, zapuhnuo nas je težak val vrućine i sparine. Čekao nas je težak tjedan na 38 °C. Šaputali smo u srcima: »Isuse, sve ćemo podnijeti Tebi za ljubav!«
Nakon što smo stigli svi su bili uzbuđeni – odmah bi krenuli, ali trebalo se strpjeti do idućega dana kada ćemo se uputiti u posjet obiteljima.
Misionari u akciji
Misionari u akcijiPrve noći imali smo nepozvanoga posjetitelja. U dvorištu smo postavili veliki reflektor kako bismo mogli organizirati aktivnosti u večernjim satima. Nepozvani je u zoru preskočio ogradu kuće. Već je prerezao električnu žicu i pokušavao skinuti reflektor kad ga je ugledala jedna od sestara. Lopov se, ugledavši sestru, uplašio, preskočio dvometarsku ogradu kao od šale i pobjegao. Više nitko nije mislio na spavanje.
Nakon mise i podjele misijskoga poslanja, podijelili smo našim župnim misionarima drvene križiće kao prepoznatljiv znak. Potom smo se podijelili u male skupine od tri do četiri osobe. Svaka skupina nosi kip Bezgrješne i misionarsku vrećicu – unutra su krunice, bočice sa svetom vodom, svete sličice i ono najvažnije – bomboni za djecu. Bez toga se ne može! Brojna su pitanja u glavi misionara: Hoće li nam otvoriti? Što ako se susretnemo s agresivnim osobama? Što ako nas napadnu psi?
Putovi su prašnjavi, sunce prži, vrućina i sparina gotovo su nepodnošljive, a misionari idu od kuće do kuće, kucaju na vrata. »Što želite? Tko ste vi?« Misionari nude razgovor, molitvu i blagoslov. Posebno su potresni susreti s bolesnima i onima koji godinama nose svoju bol u samoći. Mnogi svjedoče: Marija je ta koja otvara vrata. Kad ugledaju Gospin kip, ljudi radosno primaju one koji im dolaze.
I tako svaki dan. Cijeli tjedan. Misionari su uzbuđeni, potreseni, dirnuti. Osjeća se Božja prisutnost na svakom koraku.
Mali dar za veliku radost
Posebno je bio dirljiv susret u dječjoj pučkoj kuhinji. Pozvali smo svu djecu koju smo sreli putom. Mladi su pripremili vatru kako bi mogli ispržiti više od 200 uštipaka. U velikom loncu kuhalo se više od 30 litara mlijeka kako bi se mogao pripremiti kakao. Pripremili smo različite igre, a na kraju podijelili igračke. Bilo je više od stotinu djece.
Iako su igračke bile malene, bilo je dirljivo vidjeti dječaka kako stišće svoj maleni autić ili djevojčicu koja s ushićenjem grli šarenoga ponija… to se ne zaboravlja. A majke? Stoje u redu s običnim plastičnim bocama kako bi za večeru donijele kući malo mlijeka i malo kolača ili kruha. Mnogima je to možda bio jedini obrok u danu.
Mjesni misionari sada će zajedno sa sestrama morati nastaviti poslanje koje smo zajedno započeli, a mi koji se vraćamo u naše zajednice u Buenos Airesu, nastavit ćemo ih pratiti molitvom i podrškom.
Puno je onih koji su podržali održavanje misija svojom molitvom, materijalnom i financijskom pomoći. Od srca hvala! Neka vam dobri Bog uzvrati stostruko za sve vaše napore i žrtve koje ulažete za misije!
Srdačan pozdrav od sestara milosrdnica iz Argentine, a posebno velik pozdrav šalje svima s. M. Samuela Vilenica, koja oduvijek rado čita i prati MAK!
