I Stari i Novi zavjet potvrđuju da je ljubav najveća zapovijed i da se u nju sve Božje zapovijedi usredotočuju kao u svoj izvor, motiv i cilj.
Najveća zapovijed ustav je svih ljudskih odnosa u svim vremenima. Zato se ta zapovijed ne može mijenjati kao što je i sam Bog nepromjenjiv. Bog zapovijeda ljubav, jer je on ljubav.
Stoga je čovjek, da bi u punini ostvario svoje biće u vremenu i za vječnost, pozvan živjeti svoj temeljni odnos s Bogom, a to je odnos ljubavi. Sveto pismo kaže kako ta ljubav treba biti ljubav svim srcem, svom dušom, svom snagom. To znači da je čitav unutarnji čovjek, svojim intelektom, svojom slobodom, svojim osjećajnim životom i svojom savješću, sav usmjeren prema Bogu kao svom izvoru, cilju i konačnom smislu postojanja. Ljubav prema Bogu je čin volje i odluka slobode, da Bog bude prihvaćen s punom vjernošću i poslušnošću vjere.
To je čovjekov uzvišeni poziv po kojem on biva velik, postaje uzvišen nad svim bićima ovoga svijeta te u punini ostvaruje svoj smisao.
Ako je taj temeljni odnos ljubavi s Bogom ostvaren, onda se u svjetlu te ljubavi ostvaruju svi drugi čovjekovi odnosi.
Stvaranje vidljivoga i nevidljivoga svijeta čin je Božje ljubavi. Bog Stvoritelj iz ljubavi dariva postojanje bićima. Tako je čovjekov život dar Božje ljubavi. Ljubljeni smo od Boga, prije nego što smo postali. Bog je htio s čovjekom živjeti svoju vječnost, svoje blaženstvo i svoju ljubav. Ali, to je ponudio čovjekovu slobodnom prihvaćanju. Na žalost, čovjek može i ne prihvatiti tu ponudu ljubavi. Svaki čovjekov grijeh i sva zla svijeta i povijesti, protive se Božjoj ljubavi.
Zapovijed ljubavi je temelj života. Tko svoj život gradi bez toga temelja, gradi kuću na pijesku. Njegov je život onda besmislen.
Na svršetku ponovimo riječi apostola Ivana: »… Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu!« (1 Iv, 4, 16)
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 79.-82.
