»Što će Bogu anđeli?« pitaju se uglas teolozi kojima je omilio modernistički racionalizam i vjernici koji oplakuju tragičnu smrt mlade osobe. Mnogostruki odgovori na naoko nerazrješivu zagonetku iščitavaju se već iz imenâ kojima Biblija opisuje anđele. Najkraće rečeno, Bog je nebeske duhove – kao i ljude – stvorio da bi ih kao »bogove« u ljubavi sjedinio sa sobom, dajući im kao »dvorjanima« i »slugama« udjela u motrenju svojega blaženstva i vršenju svojih svetih nauma. No opseg se toga služenja za prve stvorove obdarene razumom i voljom umnogome promijenio stvaranjem čovjeka: otada oni kao »anđeli« očituju Boga ljudima i kao »sinovi« bdiju nad pucima, ali im i kao »stražari« donose Božju kaznu, a kao »svetci« provode posljednji sud. I dok i Stari i Novi zavjet svjedoče za posredovanje anđela u duhovnom životu pojedinaca i naroda, svjedočanstvima o njihovu duhovnom vojevanju pod Božjim stijegom osobito obiluje Knjiga Otkrivenja.
»I vidjeh: Zvijer i kraljevi zemlje i vojske njihove skupiše se u boj da se zarate s Onim što sjedi na konju i s vojskom njegovom«, opisuje Ivan rat čiji ishod poznaju i površni poznavatelji Pisma: Zvijer i Lažni prorok bačeni su »u ognjeno jezero što gori sumporom«, a drugi su Sotonini sluge »posječeni mačem«. Zagonetnost apokaliptične simbolike i surovost posljednjih vremena koje objašnjavaju tu popularnost ponajviše su očarale umjetnike koji su u surovim znacima srednjega vijeka iščitavali skoru apokalipsu. A među mnogovrsnim prikazima »prvoga boja za dovršenje djela Božjega« ekonomičnom se monumentalnošću ističe prikaz iz rukopisa u kojem se nalazi najstarija ilustracija posljednjega suda. Na zlatnom listu »Bamberške Apokalipse«, koju je opatiji u Bambergu darovao njemački car Henrik II., anonimni je iluminator dočarao lakoću kojom beskrilni anđeli rukuju srednjovjekovnim korsekama; no štitove kao da jedva nose.
»Kakav posao za jednoga grofa!« uzdahnuo je vojvoda Gotfrid II. od Donje Lotaringije kada je jedne večeri u opatiji sv. Vannesa u Verdunu zatekao monaha Fridrika kako jedvice rukuje gomilom prljavoga posuđa. Odgovor bivšega grofa od Verduna – preminula 1020., kada je najkasnije morala biti dovršena »Bamberška Apokalipsa« – lotarinškoga je vojvodu nesumnjivo iznenadio lakoćom: »U pravu si, brate moj, ovaj posao umnogome nadilazi moju čast; ta tko sam ja da bih zaslužio pružiti i najmanju uslugu svetomu Petru i svetomu Vitonu, zaštitnicima ove kuće?« Premda se redovnički poziv u franačkom plemiću probudio tek potkraj života, blaženi Fridrik nije sumnjao da mu valja odabrati najskromniji i najstroži samostan svoje grofovije. Čar kojim je Božjoj vojsci privlačio i druge članove obitelji odaje njegova ekonomična, a monumentalna lozinka koju s Kristom rado ponavljaju i anđeli Otkrivenja: »Nisam došao biti služen, nego služiti!«
