U svojem je stilu Boris Pavelić u Nacionalu br. 1463 od 5. svibnja 2026., str. 8.-12., najavio izlazak dviju knjiga publicista Franje Maletića, pri čemu će u jednoj od njih biti objavljena dva pisma nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. iz proljeća 1941., koja »Nacional ekskluzivno predstavlja« i koja su navodno u Hrvatskoj neobjavljena. Pavelić navodi da je ta dva pisma nadbiskup Stepinac poslao papi »u svibnju i lipnju 1941.«, i u njima »opširno analizirao političke prilike u tada novoproglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), iznio vlastita zapažanja o njezinoj vlasti i poglavniku Anti Paveliću te Piju XII. preporučio da Vatikan prizna NDH, a Katolička crkva surađuje s novim vlastima« te navodno pritom Stepinac iskazuje »posvemašnju ravnodušnost, ako ne i nešto teže, prema sudbini nekatoličkih inovjeraca, naročito pravoslavaca, ali i Židova«.
Navodni izvor ne zna ništa o arhivima
Pisac uratka na više mjesta ističe kako Nacional posjeduje faksimile pisama, koji, kako u svojem neznanju i na zabavu puka piše Pavelić, ali ne Ante, »nedvojbeno otkrivaju da ih je papa Franjo učinio dostupnim ‘Mješovitoj komisiji hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka na zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog’«.
Svakako je zabavna i »znalačka« tvrdnja da u gornjem lijevom dijelu »prve stranice talijanskog prijepisa prvog pisma stoji oznaka N. di Protocollo 4176/41, za koju izvor Nacionala navodi da označava gdje se to pismo nalazi u Vatikanskom arhivu«. Reklo bi se da taj navodni »izvor« ne zna ništa o arhivima i arhivskim dokumentima. To nije oznaka fonda, odnosno signatura koja bi dala odgovor na to gdje se taj dokument nalazi, a upravo poznavanje takvih »sitnica« može pomoći nekomu da u arhivu dođe do njega. Prema tome se može pretpostaviti kako taj »izvor« i nije bio u arhivu, koji je već nekoliko godina otvoren istraživačima. Očito neuk u pitanju arhivskih istraživanja, taj je »izvor« razmjerno nevažan broj protokola neznalački pretvorio u mjesto »koje označava gdje se to pismo nalazi u Vatikanskom arhivu«.
Uplitanje pape Franje
Pavelić na više mjesta donosi navode iz pisama, no ne mislim da je riječ o izravnom prijevodu s talijanskoga na hrvatski jezik. Neki pojmovi i konstrukcije, primjerice pojam »slovenački« svećenici, upućuju na pretpostavku da je riječ o donekle pohrvaćenoj inačici prijevoda na srpski jezik tih pisama, koje su uz prijepis na talijanskom izvorniku dobili svi članovi spomenute Komisije posljednjega dana zasjedanja 13. srpnja 2017., pa i autor ovih redaka. Zbog toga Komisija nije mogla, odnosno nije imala vremena, raspravljati na njihovu temelju. Uz to je konstrukcija da je papa Franjo dao ta pisma Komisiji isto tako netočna jer su ih pronašli srpski istraživači kojima je u proljeće te godine na zahtjev srpske strane iste Komisije omogućeno istraživanje fondova iz pontifikata pape Pija XII., tada još zatvorenih za istraživače.
Kampanja u srbijanskim medijima
Pavelićeva tvrdnja da su ta dva pisma dosad u Hrvatskoj bila nepoznata, odnosno neobjavljena (tekstopisac u svojem uratku upotrebljava oba pojma), nije točna s obzirom na to da su ekstenzivno citirana u medijima u Hrvatskoj u proljeće 2021. Tada se naime novopečeni patrijarh srpski Porfirije u razgovoru koji je objavljen u drugom Dnevniku Hrvatske televizije 19. ožujka 2021. osvrnuo na rad Komisije čiji je član sa srpskopravoslavne strane i sam bio te je izjavio kako »u rukama ima pisma koja je Stepinac upućivao papi Piju XII. i u kojima se zaista mogu naći mjesta koja su duboko problematična«. Na tu njegovu izjavu nadovezala se intenzivna medijska kampanja u srbijanskim medijima, ali i u nekim medijima u Hrvatskoj iz pera Hrvoja Klasića, u kojima su na tendenciozan i manipulativan način izneseni dijelovi tih pisama umotani u egzotična tumačenja njihova sadržaja, sve s ciljem pokazivanja Porfirijevih »mjesta duboko problematičnih«. Na tu smo kampanju također u medijima odgovorili kolega Jure Krišto, također nekadašnji član hrvatskokatoličke strane Komisije, i ja. U svojim smo istupima također opširno citirali pisma, posebice dopunjujući dijelove njihova sadržaja izvučene iz konteksta cjelovitim rečenicama i odlomcima, kako bi hrvatska javnost dobila uvid u ono što je Stepinac stvarno pisao.
Stepinac nije imao na raspolaganju internet
Stvarno su Stepinčeva pisma papi Piju XII. razmjerno kratka izvješća o onome što se u NDH događalo u razmjerno kratku razdoblju od dolaska rata na hrvatska područja u travnju 1941. do prve polovice lipnja te godine, koja donose ono što je u kompleksnim uvjetima nadbiskup uspio doznati. Prvo je, kako je to u njemu izričito navedeno, pokrivalo razdoblje do 23. travnja 1941., a drugo s nadnevkom 14. lipnja u sadržajnom je smislu bilo gotovo barem dan prije toga dana. Riječ je dakle o vrlo kratku razdoblju od nekih devet tjedana. Kako bih približio kratkoću razdoblja, usporedio bih to razdoblje s trenutačnim ratom/krizom između SAD-a i Irana. To je počelo takoreći jučer, no osjetno je dulje od razdoblja obuhvaćenih u dvama Stepinčevim pismima. U tih nekoliko tjedana Stepinac nije imao na raspolaganju ni internet ni smartphone i obavještajnu službu, nego je ovisio o nekoliko novina koje su nadzirale vlasti nove države, jednu slabo čujnu radijsku postaju pod nadzorom vlasti i susrete i razgovore s novim vlastodršcima, od kojih je malo koga prije uopće poznavao. Na tom temelju nastojao je papu obavijestiti o stanju u novoj državi i položaju Katoličke Crkve u njoj.
Stepinac nije imao kuglu
Pa ipak publicist Franjo Maletić očito misli da je Stepinac unatoč takvim ograničenjima i lišen mogućnosti predviđanja budućnosti koja se još nije dogodila trebao mnogo toga predvidjeti i znati. Tako infantilno prigovara Stepincu da je on navodno »izrijekom umanjio« opasnost donošenja rasnih zakona, »tvrdeći štoviše da će ih hrvatska vlast provoditi manje revno nego Njemačka, i to samo zato što mu je tako navodno rekao netko iz ustaških vlasti – što se, kako danas znamo, pokazalo kao prijesna laž«. Nadbiskup je, igrajući se kristalnom kuglom babe vračare, zacijelo mogao predvidjeti budućnost i u travnju 1941. znati sve o Maletićevoj »prijesnoj« laži koja se dogodila tek kasnije. O tome što je Stepinac stvarno napisao o rasnom zakonodavstvu NDH više u sljedećem broju Glasa Koncila.
Besmislice s popisom država
O poznavanju činjenica govori primjerice i besmislica o tome koje su sve države do doba kada je Stepinac to pisao priznale NDH, pa tvrdi kako je »riječ samo o Hitlerovu nacističkom Trećem Reichu i njegovim režimskim satelitima u okupiranim zemljama«. Nije mi poznato da bi u proljeće 1941. zemlje poput Italije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske mogle biti smatrane okupiranim zemljama i njihovi režimi satelitskim. Slovački režim nedvojbeno je bio satelitski, no istodobno je ta zemlja do Travanjskoga rata održavala uredne diplomatske odnose s Kraljevinom Jugoslavijom.
Zlonamjerno tumačenje pojmova »pretkoncilski« i »šizmatik«
To je ipak manje važno za sadržaj Stepinčevih pisama. Puno je naime važnije to što Maletić, što Pavelić prenosi i prihvaća, misli da Stepinčeva pisma papi uistinu »razotkrivaju čovjeka prožetog protuekumenskim, isključivim i pretkoncilskim katoličanstvom onoga doba, opterećenim neprijateljstvom prema svakom inovjerstvu«. »Stepinca ta njegova pristranost uvelike onemogućuje da sudbinu ljudi kao takvih, ma koje vjere bili, barem pokuša zaštititi od zahtjeva nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske te od razloga isključivog katolicizma koji osobno zastupa. Stepinac tako pravoslavce naziva ‘šizmaticima’ i pokazuje samo načelnu, deklarativnu brigu za sudbinu Srba i Židova.« Iako ću u sljedećem broju Glasa Koncila opširnije progovoriti o odlomcima iz Stepinčevih pisama koje Pavelić navodeći Maletića prenosi i tumači u svojem članku, ipak na kraju ovoga uratka upozoravam na dvije besmislice u prethodnom navodu iz Maletićeve knjige. On naime prigovara nadbiskupu Stepincu zbog njegova »pretkoncilskoga katoličanstva«, kao da je ovaj 1941. uz pomoć spomenute kristalne kugle babe vračare te godine mogao pogledati ono što se dogodilo tijekom Drugoga vatikanskoga koncila više od puna dva desetljeća kasnije. Da nije bizarno, bilo bi priglupo. Također Maletić, njegovim posredovanjem i Pavelić, prigovaraju Stepincu što upotrebljava pojam »šizmatici«. Taj je pojam sve do Drugoga vatikanskoga koncila bio uvriježen izraz u Katoličkoj Crkvi za kršćane na istoku poslije velikoga raskola (šizme), pa ga je i Stepinac u tom smislu naveo te u tome nema ničega neobičnoga ili lošega.
Popis bizarnih tumačenja koji se često temelje na rečenicama i odlomcima izvučenim iz konteksta time nije ni približno gotov, no o tome opširnije u sljedećem broju.
