Dolazak do Boga, odnosno način prikaza Boga i Božjega života zbiva se kroz govor, tj. kroz sposobnost pripovijedanja Božjega života. Stoga je jedna od temeljnih uloga svećenika i službenika Crkve naučiteljska služba. Svećenici trebaju na prikladan način priopćavati riječi koje će pojasniti ono što je Bog u samom sebi te kakve to uzročno-posljedične veze ima sa životom vjernika u praksi. Isus je toga bio vrlo svjestan. Svjedoči o tome evanđeoski ulomak koji u središte svećeničke službe stavlja pripovijedanje priča o Bogu.
Krist se u evanđeoskom ulomku sam prikazuje kao onaj koji ima vrlo snažnu sposobnost pripovijedanja priča. Osim toga u evanđeljima se na izričit način govori da bez priča, odnosno prispodoba, Krist i ne želi poučavati narod. Vjerojatno to govori iz iskustva rada s ljudima koji su obični, jednostavni te nisu toliko vični spekulaciji i nekim velikim umnim operacijama kada je u pitanju Božji život. To on od njih i ne traži. No stalo mu je da te ljude koji mu prilaze pouči kako da zastanu, da znaju slušati njegove priče te iz njih izvući pouke za vlastiti život. Jer uviđa da je to prvi korak u evangelizaciji i bilo kojem katehetskom postupku. Drugim riječima, svjestan je i da najbolje pripravljena kateheza, ako ne pronalazi osobe koje će ju biti spremne čuti ušima, ali još više srcem, ne će uroditi velikim plodovima.
Istina, mnoštvo je Krista slušalo kao što sluša i Kristove poslanike danas na brojnim mjestima. Ipak u tom mnoštvu nisu svi primatelji Kristovih riječi bili jednaki. To na vrlo zoran način prikazuje Kristova pripovijest o sijaču koja kroz prikaz četiriju različitih tla želi pokazati i četiri različita profila Kristovih slušača.
Prvi su Kristovi primatelji pouke oni uz put. Sjeme (Riječ) ne pada dakle u zemlju, nego tek negdje uz put. Prikaz je to ljudi koji Kristovu riječ primaju nekako tek na usputan način, prigodno u pojedinim zgodama života. Može se to usporediti primjerice s vjernicima koji susret s Božjom riječju imaju tek prigodno, primjerice kada dođu na kakav sprovod ili na vjenčanje. Slušaju evanđeoske tekstove, ali ih ne razumiju budući ne druguju često s njima. Oni su im strana literatura pisana materinskim jezikom te su im nekako teški i tvrdi tekstovi. Riječi koje slušaju čine im se dalekim, ne toliko bliskim da bi ih nekako usvojili kao svoje.
S njima se ne mogu poistovjetiti jer – kako i kaže evanđeoski ulomak – ne razumiju ih. Riječi koje su im nerazumljive poput zrnja koje pada uz put u procesu sjetve bivaju zaboravljene, a i ne rađaju nekim plodom.
Drugu skupinu Kristovih slušatelja čine oni koje evanđelist na slikovit način uspoređuje s ljudima na kamenom tlu. Zrno na kamenu teško rađa plodom. Na jednak način biva i s ljudima koji Kristovu riječ u prvi mah rado slušaju i usvajaju. Brzo se oduševe za Krista i Crkvu, no taj zanos ne traje dugo te se brzo udalje od života vjere. Zanos prestaje u trenutcima kada zbog te riječi nastaje nevolja, kako i kaže sam evanđeoski ulomak. To će reći, kada Božja riječ od pojedinca traži stajalište i čvrsto prianjanje uz nju u svim trenutcima života, od nje se odustaje. Jer život po njoj treba izmijeniti, a to znači bolno prekidanje s nekim ustaljenim obrascima života, što nije nimalo lako za nestalnoga i labilnoga čovjeka vjere.
Treća su skupina Kristovih slušača riječi slušači iz trnja. Za njih evanđelist kaže da Božju riječ rado primaju. Jako vole slušati svećenika kad grmi s propovjedaonice i tumači evanđelje svake nedjelje. U tom trenutku već pomišljaju kako su se na svećenikovu propovijed umah obratili. Mladomisnik tako lijepo govori da ga se ne sluša samo očima, nego i ušima. No to ne traje dugo jer brige zemaljske i zavodljivost bogatstva brzo ih udaljavaju od Božje riječi. Puno im je važniji status na računu i tek izgrađena kuća od vjernosti Kristu i njegovoj riječi. Za kuću se živjelo godinama te je sada prioritet. U nju treba nastaviti ulagati, a na nedjeljnu će se misu otići ako za to bude vremena i potrebe. No već sutra se obistinjuje vremenska prognoza te tornado odnosi kuću, od koje ostaje samo uspomena. Jedino što je od kuće preostalo biva podrum i u njemu dobro čuvana knjiga u kovčegu – Biblija. Otvorena pak na stranici gdje prorok Izaija veli: »Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka!« (Iz 40, 8). Obitelj tada odlučuje svake nedjelje ići na misu, i to prije svega u strahu da se to opet ne dogodi. Krivo ili ne, nije dano znati.
Posljednja su skupina slušatelja Kristove riječi oni koji ju slušaju i nekim čudom i razumiju. Njih evanđelje pohvaljuje jer im to slušanje i razumijevanje Božje riječi donosi obilate plodove. Valja se truditi ove nedjelje, a i inače u vjerničkom životu, biti oni koji slušaju Kristovu riječ. Slušaju, ali ju pri tome i razumiju. Čini se da ne će biti dovoljno samo slušati jer i oni uz put, na kamenu, a i oni u trnju isto slušaju. Plod pak donose samo oni koji ju i razumiju i životom potvrđuju. Moliti je da tako bude u svačijem životu.
