Ljeto je u vjerskom životu nerijetko vrijeme pomiješanih osjećaja. Kao što ugodu školskih praznika i djeci i roditeljima oblije srpanjska vrućina, tako i radost zbog novih mladomisnika i među pukom i među pastirima potrese neizvjesnost svećeničkih premještaja. No emocionalni »potresi« izazvani premještajima nisu nužno negativni; jer trenutci obostranoga župnoga propitivanja lako mogu dovesti do katarzične preobrazbe – padanja nekih starih maski i dizanja nekih novih zastora. Nije stoga čudno što se o dramatičnosti premještaja češće anonimno šapće nego što se javno raspravlja; čudno je što su tek rijetki prepoznali da je riječ o temi dostojnoj kazališnih dasaka. Upravo je to početkom godine prepoznala Dramska skupina mladih župe sv. Ivana apostola i evanđelista iz zagrebačke Utrine, čija predstava »Župniče, imate li minutu?« od veljače osvaja simpatije vjernika.
Nakon prve izvedbe nije bilo pitanja što dalje
»U našoj je župi jedno vrijeme nedostajalo aktivnosti za mlade pa sam kao članica dramske družine ‘Prosopon’, koja djeluje pri KBF-u, predložila župniku da okupimo mlade u radu na predstavi. Ako i ne uspijemo, bolje ćemo se upoznati i dobro zabaviti«, prisjeća se voditeljica skupine Nikolina Janja Paro. »No nakon prve izvedbe predstave ‘Suđenje Isusu’ nitko iz skupine nije pitao hoćemo li nastaviti ili ne. Svi su željeli još.« Ozbiljnost njihova zanimanja potvrđuje i Josip Lulić, sugovorničin kolega sa studija teologije koji se rado odazvao na njezin poziv da se priključi skupini.
»U ‘Prosoponu’ smo uglavnom radili s ansamblom do 12 glumaca. A već u ‘Suđenju Isusu’ bilo je više od dvadeset uloga, pri čemu ni jedna nije tek u službi priče, nego ima vlastitu priču. Usto je predstava i tehnički zahtjevna jer se zbog miješanja glumaca s publikom briše granica između pozornice i gledališta, a vrlo je malo mladih prethodno imalo iskustva s glumom. Ali uz mnogo ljubavi mogu se postići i stvari koje se isprva čine nemogućima«, objašnjava Lulić.
Profinjena ironija umjesto satiričnoga izrugivanja
Plod te ljubavi nije samo stalan broj od dvadesetak glumaca – od osnovnoškolaca do radničke mladeži – koji se na dvosatnim probama u Utrini sastaju dvaput tjedno, nego i još dvije predstave koje je dramska skupina postavila u samo godinu i pol. »Nakon uspjeha druge predstave ‘Isus u gostioni’ prema tekstu Nine Škrabe shvatila sam da treća mora biti naša, ali i da joj tema mora biti župna svakodnevica. Već i naslov ‘Župniče, imate li minutu?’ priziva sliku župe u kojoj na vrata župnoga ureda neprestano kucaju vjernici – kako oni ‘redoviti’ na misama tako i razni ‘padobranci’. Ali naslov predstave ujedno je pitanje koje župniku željnu da sve riješi vlastitim snagama postavlja Isus«, objašnjava Nikolina Janja Paro, autorica teksta koji je dramatizirao Josip Lulić. »Vjerujem da je predstava izazvala izvrsne reakcije publike jer ne podliježe napasti satiričnoga izrugivanja, nego profinjenom ironijom prikazuje mane koje svi nosimo«, ističe Lulić objašnjavajući kakve su mane posrijedi.
Nema duhovnih visina gdje se zanemari krhkost
»Župljani nerijetko misle da je župniku lako: ima redovit posao i redovitu plaću, malo mise, malo molitve – i to je to. A župniku se nerijetko čini da je župljanima lakše jer uvijek imaju nekoga tko će ih kod kuće dočekati i saslušati. U takvoj je situaciji teško ući u tuđe cipele, ali dramski medij omogućuje gledatelju da ‘isproba’ čitavu policu tuđih cipela i osjeti da svaka priča i u župi ima dvije strane.« To je iskustvo osobito vrijedno u doba kada se prenaglašava duhovna, a zanemaruje ljudska razina župnoga života, domeće Nikolina Janja Paro. »Često jedni od drugih, pa i sami od sebe, očekujemo da smo anđeli, a svi smo tek nesavršeni ljudi. Milost pretpostavlja narav: ne možemo očekivati duhovne visine ako zanemarimo vlastitu krhkost. Tomu svjedočimo baš kod premještaja koje tematizira i naša predstava. S jedne strane vjernici žale za starim pa novomu i ne daju priliku. Gubi se svijest da župa nije župnik, nego duhovno zdanje koje grade svi župljani.«
Teške teme ne moraju bez humora
Spomenuti uvidi neizbježno zazivaju pitanje kako je na predstavu reagirao utrinski župnik Tomislav Škender. »Prije prve izvedbe u župnoj dvorani poslali smo mu tekst, ali je rekao da ga ne želi unaprijed čitati. Nakon predstave priznao je da je oduševljen koliko smo izvana uspjeli razabrati teškoće s kojima se suočavaju svećenici. A i poslije nastupa u župi Uzvišenja svetoga Križa u Sisku brojni su nam gledatelji priznali da smo ‘pogodili’ odnose u župi iako nismo nastojali dočarati ni jednu određenu zajednicu«, primjećuje sugovornica. Iako župne odnose prikazuje s humorom, predstava utrinske skupine ne zaobilazi ni »teške teme«. »U predstavi se pojavljuju dva lika koja su neraskidivo životno vezana, ali su ipak čitavo vrijeme kao rogovi u vreći. Tijekom scene njihova pomirenja mnogi su ljudi plakali jer su u njima prepoznali primjere iz vlastite župe: vjernike koji si na misi ne mogu pružiti mir, ali istodobno ne mogu jedni bez drugih.«
Gluma je neodvojiva od života izvan pozornice
Premda je u publici u Zagrebu i Sisku bilo mnogo župljana, znatan dio gledatelja koji pohađaju predstave Dramske skupine mladih ne čine vjernici aktivni u Crkvi, napominje sugovornik. »Unatoč tomu nakon izvedaba nam prilaze i zahvaljuju jer im je ‘baš to trebalo’, a nerijetko nas i dalje zovu imenima likova koje smo utjelovili na sceni. U tome se vidi koliki je pastoralni doseg dramskoga rada. Istodobno rad na predstavi za glumce ima i duhovnu dimenziju, koja nadilazi empatiju proizišlu iz uživljavanja u tuđe osjećaje. Svaku probu započinjemo molitvom, a za premijere se pripremamo trodnevnicama. Gluma se ne može odvojiti od onoga što jesmo kada nismo na pozornici«, tumači Lulić. Njegove riječi odjekuju i u poruci predstave, koja upozorava na opasnost župnoga aktivizma lišena susreta s Bogom. »Problem vjere u sadašnjici naših župa nije nedostatak duhovnoga sadržaja, nego višak kojim se nadomješta tišina Božje prisutnosti. Pitanje koje bismo si kao župljani morali postavljati nije što ćemo raditi ili što ćemo moliti, nego kakav će nas rad i kakva molitva zajedno dovesti u nebo«, zaključuje Nikolina Janja Paro.
Od novosti je važnija izvornost
Dramska skupina umnogome je oživjela zajednicu mladih u utrinskoj župi sv. Ivana, svjedoči Kristijan Blagus, koji je u predstavi »Župniče, imate li minutu?« utjelovio staroga župnika Marka. »Izvedba predstave uvijek je samo vrhunac višemjesečnoga rada koji se izvana i ne vidi, ali se iznutra osjeti; i što je taj izvanjski rad ozbiljniji, to su i promjene iznutra veće. Osobno mi je trud oko posljednje predstave pomogao nakon teška razdoblja ponovno vidjeti stvari ljepšim očima. A tijekom naših proba i izvedaba mnogo se mladih prijateljski povezalo te su neki ponovno počeli dolaziti i na misu u župu«, svjedoči i dodaje da je dramska skupina i glumcima i ostalim župljanima pomogla nadvladati povučenost u sebe, ali i shvatiti druge. »Iako mi je kao nećaku svećenika bilo lakše uživjeti se u ulogu starijega svećenika, ipak mi je bilo izazovno ući u staložen i miran karakter koji je drukčiji od mojega. Mislim da je osim toga izazova koji uvijek donosi neko novo iskustvo mladima u župi važno omogućiti da pokrenu nešto izvorno«, zaključuje Blagus.
