Brojni su nam se vjernici proteklih dana javili tražeći dodatne informacije i pojašnjenja nakon što su se u medijima i na društvenim mrežama proširili napisi da je svećenik Požeške biskupije optužen za spolno zlostavljanje, to jest da se o tome provode istražne radnje. Na novinarski upit o optužbama za zlostavljanje protiv svećenika Požeške biskupije još u četvrtak 23. srpnja odgovorili su iz Ureda za odnose s javnošću, pisanu baštinu i tisak Požeške biskupije, kao i Tiskovnoga ureda Hrvatske biskupske konferencije. S obzirom na to da su postupanja nadležnih tijela u tijeku, ni jedan ni drugi ured nisu bili u mogućnosti davati dodatne informacije ni komentirati pojedinosti predmeta. Iz Požege su istaknuli da je »požeški biskup Ivo Martinović, po saznanju za predmetne navode, postupio u skladu s važećim crkvenim i građanskim propisima te o njima obavijestio nadležna državna tijela i Nacionalni ured HBK za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba«. »Budući da su u tijeku postupanja nadležnih tijela, radi zaštite njihove provedbe i svih uključenih osoba, Požeška biskupija u ovom trenutku ne može davati dodatne informacije niti komentirati pojedinosti slučaja.« Iz Tiskovnoga ureda HBK-a potvrđeno je da je Požeška biskupija obavijestila Nacionalni ured HBK-a za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba te da je u skladu s propisima Nacionalni ured HBK-a o navedenom obavijestio nadležna državna tijela.
Jasno je da se, dok traju kanonski i istražni postupci, ne može ulaziti u pojedinosti slučaja, no mnogi vjernici traže da se barem iznesu načela o crkvenom postupanju u takvoj vrsti slučajeva. Stoga smo za razgovor zamolili mr. Marina Batura, pročelnika Nacionalnoga ureda Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba.
Najjednostavnije rečeno, Crkva u svojem postupanju treba voditi računa da ni na koji način ne oteža ili ugrozi postupanje nadležnih državnih tijela. Kada postoji sumnja na spolno zlostavljanje maloljetnika, više nije riječ samo o crkvenom pitanju i odgovornosti nekoga svećenika unutar Crkve. Riječ je i o mogućem kaznenom djelu unutar civilnoga zakonodavstva i tada svoj posao moraju obaviti policija, državno odvjetništvo i sud. Crkvene su osobe građani Republike Hrvatske kao i svi drugi i dužni su poštovati njezine zakone. Štoviše, u ovakvim situacijama s pravom se od Crkve očekuje odgovorno postupanje, poštovanje zakona i puna suradnja s nadležnim tijelima.
Državna tijela imaju ovlasti i resurse koje crkveni sud nema. Mogu izuzeti uređaje, osigurati dokaze, ispitati svjedoke i razgovarati s maloljetnicima na način koji je za njih što manje štetan. Zato je važno da se u okolnostima u kojima civilna tijela provode istragu crkveno postupanje s njome odgovorno uskladi, kako se, ni nehotice, ne bi otežalo utvrđivanje činjenica. Prerano poduzimanje pojedinih radnji moglo bi nekoga upozoriti, utjecati na iskaze ili otežati osiguravanje određenih dokaza. Kada se kanonski postupak privremeno odgodi, to ne znači da se posprema u ladicu, a sve ono što civilne vlasti utvrde može biti podloga i velika pomoć za kasnije crkveno postupanje.
Civilni i crkveni postupci vode se prema različitim pravnim normama, ali nastoje utvrditi iste činjenice. Važno je razjasniti što se dogodilo, tko je mogući počinitelj, tko je žrtva te gdje i kada se zlostavljanje dogodilo.
Razumijem da izostanak odgovora ili šture informacije mogu izazivati nezadovoljstvo, ali dok istraga traje postoje podatci koji se jednostavno ne smiju iznositi. Treba biti vrlo pažljiv kako se ne bi dodatno izložila žrtva, unaprijed osudila nevina osoba ili ugrozila istraga. Profesionalan i odgovoran posao koji se odvija u diskreciji ne znači prikrivanje, nego nastojanje da se okolnosti što bolje i kvalitetnije rasvijetle. Cilj je doći do istine i da nam zaštita žrtve bude ispred ugleda bilo kojega pojedinca ili institucije.
To znači da je slučaj prošao prvu crkvenu provjeru i da je Dikasterij procijenio da postoje elementi počinjenja kaznenoga djela. Važno je istaknuti da time nitko nije proglašen krivim. Utvrđivanje kaznene odgovornosti spada na kazneni postupak.
Cijeli put izgleda ovako: kad biskup ili redovnički poglavar zaprimi obavijest o mogućem zlostavljanju maloljetnika, dužan je provesti crkvenu prethodnu (preliminarnu) istragu. Tu istragu obično provodi imenovani delegat uz bilježnika. Cilj je prethodne istrage prikupiti osnovne podatke o slučaju. Prethodna istraga nije kazneni postupak i ona ne služi tomu da se postigne moralna sigurnost u počinjenje kaznenoga djela od strane konkretnoga klerika. U toj se fazi ne ispituje veći broj svjedoka niti se osumnjičenik šalje na vještačenje. Cilj prethodne istrage jest ispitati postoji li osnovana sumnja u počinjenje kaznenoga djela i ona bi se trebala provesti u kratkom roku. Svi prikupljeni spisi šalju se Dikasteriju za nauk vjere jer je riječ o pridržanom kaznenom djelu. Pridržano kazneno djelo znači da biskup ili redovnički poglavar nije nadležan započeti kazneni postupak. Dikasterij proučava dostavljenu dokumentaciju te, ako postoje elementi počinjenja kaznenoga djela, određuje da se provede kazneni postupak.
Crkveni poglavari mogu se obratiti Nacionalnomu uredu za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba za provođenje prethodne istrage i kaznenoga postupka. Nemaju sve biskupije i redovničke zajednice dovoljan broj specijaliziranih stručnjaka za to pitanje i Ured tu stoji kao operativna pomoć. Treba pojasniti da Ured nije pravno iznad crkvenih poglavara te da oni sami odlučuju hoće li postupke provoditi vlastitim kadrom ili nam se obratiti za pomoć. Ured stoji na raspolaganju i žrtvama spolnoga zlostavljanja gdje može zaprimiti njihovo svjedočanstvo i pomoći da se slučaj rješava u skladu sa zakonom. Također kad im je potrebna stručna pomoć zbog trauma, asistira se u pronalaženju profesionalne osobe.
Teško je za potrebe ovoga razgovora iznijeti sve detalje postupanja pa bih naveo samo ključne dijelove. Nadležni crkveni poglavar imenuje osobe koje provode kazneni postupak. Optuženi se obavještava da je proces započet, tko su imenovani stručnjaci te se poziva da predloži svojega odvjetnika ili zastupnika. Potom se poziva na sjednicu za priopćenje dokaza i optužaba te se određuje rok za podnošenje obrane. Optuženik se može poslati na stručno vještačenje, mogu se ispitati dodatni svjedoci i saslušati prijedlozi obrane te poduzeti druge radnje s ciljem utvrđivanja činjenica. Pravo na obranu je nepovredivo te svi materijali koji se rabe za donošenje konačne odluke moraju biti predani na uvid optuženiku, koji će iznijeti svoju obranu. Ako optužena strana smatra da je odlukom oštećena, ima pravo žalbe, a tada predmet dalje vodi Dikasterij.
Crkveni kazneni postupak nije javan, ali se javnost po završetku može obavijestiti o utvrđenim činjenicama. Osobito je to važno ako je predmet postao interesom javnosti.
Koliko će sve trajati, ovisi o složenosti slučaja. Ako postupak ne završi u roku od godine dana, Dikasterij u praksi zna poslati upit o stanju predmeta.
Što se tiče zastare, ona u crkvenom pravu postoji, ali ako na temelju prethodne istrage vidimo da postoje elementi počinjenja kaznenoga djela, Dikasterij redovito dokida zastaru i određuje provođenje kaznenoga postupka. Pozivanje na zastaru u slučaju spolnoga zlostavljanja maloljetnika protivilo bi se elementarnoj pravednosti.
U načelu je svaki slučaj mogućega zlostavljanja zasebna cjelina. Postoje principi, ali se oni ne mogu jednako primijeniti u svakoj okolnosti. Klasične su preventivne mjere ili mjere opreza privremeno uklanjanje s crkvene službe i dužnosti, zabrana javnoga djelovanja, zabrana rada s maloljetnicima i sl. Međutim, da bismo mogli razumjeti zašto i kada se donose neke preventivne mjere, moramo znati sve pojedinačne okolnosti.
U nekim situacijama postoji dovoljno jasnoće i sigurnosti da svećenika treba odmah ukloniti, ali nije uvijek tako. Pojedine preventivne mjere riskiraju da unaprijed prokažu osumnjičenika kao počinitelja, a neke crkvene službe moguće je vršiti dok civilne vlasti provode svoja postupanja.
Kad je riječ o mogućem zlostavljanju maloljetnika, ključ je pravodobno obavijestiti nadležne civilne vlasti, čija će nam istraga pomoći u rasvjetljavanju okolnosti. Postoje slučajevi u kojima su prijave bile odbačene i u kojima nije bilo potrebno donositi preventivne mjere. Nažalost, zbog same naravi stvari ti postupci mogu i dugo trajati i treba se čuvati ishitrenih i nerazboritih odluka.
Kanonsko pravo poznaje uklanjanje s crkvene službe zbog teških razloga. Papa Franjo precizirao je u apostolskom pismu »Kao brižna majka« iz 2016. da i nemar u slučajevima zlostavljanja maloljetnika spada u te teške razloge. Ako bi se utvrdilo da je biskup ili redovnički poglavar u takvom slučaju propustio djelovati, to može biti razlog za njegovo uklanjanje sa službe.
Kad Dikasterij naređuje provođenje kaznenoga postupka, riječ je o utvrđivanju odgovornosti pojedinoga klerika, odnosno o pitanju je li počinio zlostavljanje ili nije. Pitanje mogućega zataškavanja ili propusta crkvenih poglavara spada u zaseban postupak.
U slučaju da osumnjičenik bude uhićen ili se protiv njega podigne optužnica, postoji opravdan interes javnosti da dobije precizne i pravodobne informacije. U suprotnom može se dogoditi da krive informacije izazovu veliku štetu. Važno je pripaziti da komuniciranje s javnošću bude razborito i pažljivo. Pogrješna komunikacija može dodatno povrijediti moguće žrtve zlostavljanja, ali isto tako može nanijeti nepopravljivu štetu lažno optuženim ljudima.
Kad se kazneni postupci provedu u skladu sa zakonom i kada je postupak završen, utvrđene činjenice mogu se priopćiti javnosti. Pri tome s medijima treba graditi kulturu dijaloga.
U slučaju zlostavljanja maloljetnika pred sobom najprije imam osjećaje žrtava. Susret s osobom koja je pretrpjela zlostavljanje jasno pokazuje bol koja pogađa u suštini njihova bića. Zato govorimo i o »preživjelima«. Oni su žrtve i preživjeli. Njihov glas i očekivanja prvo su što trebamo čuti i uzeti u obzir.
Kad su vjernici upoznati sa slučajem zlostavljanja od strane svećenika, također su jako pogođeni i posramljeni. Oni su imali povjerenje i promatrali su u njima Kristove učenike. Svećenička im je služba svetinja i potpuno razumijem njihovu ogorčenost, ljutnju i sablazan. Crkva koju je Krist osnovao na posljednjoj večeri i Duh Sveti posvetio na dan Pedesetnice okaljana je takvim grijesima njezinih službenika. Vjernici kojima je Kristova Crkva majka osjećaju taj teret i s pravom očekuju svete službenike, a ne zlodjela. Zato je vrlo važno da se svaki slučaj mogućega zlostavljanja odmah prijavi nadležnim crkvenim i civilnim vlastima. Samo profesionalno postupanje i pravedno kažnjavanje počinitelja mogu vratiti povjerenje žrtava i vjernika.
Nikako ne bih rekao da je riječ o masovnoj pojavi. Isto tako ne mogu relativizirati pitanje govorom o malom broju slučajeva jer svako zlostavljanje duboko ranjava nečiji život. Da je riječ o samo jednoj jedinoj žrtvi, temi bismo morali pristupiti s krajnjom ozbiljnošću i suosjećanjem. Tema se ne smije omalovažavati ni obrazloženjem da su neki slučajevi ostali samo na razini razgovora ili usputnoga dodira jer nikad ne znamo kako osoba može doživjeti takva ponašanja i kakve dugotrajne traume može razviti.
Svaka vijest o počinitelju iz crkvenih redova posramljuje i postiđuje svećenike koji vjerno vrše svoju službu i čiji život nema ni daleke analogije s tim pitanjem.
