Temeljno pitanje koje si svaki kršćanin treba postaviti jest – tko je za njega Isus Krist. Koliko god se pitanje činilo banalno i možda odveć zastarjelo, ono je uistinu važno. Jer koliko god netko znao o Crkvi, ako se za vrijeme svojega zemaljskoga života nije suočio osobno s tim pitanjem, promašuje bit onoga što Crkva jest. Razlog za to je jednostavan. Naime Crkva nastaje kroz otajstvo rađanja, muke, smrti i uskrsnuća upravo Isusa Krista. Ne shvatiti Krista u skladu s tim znači promašivati smisao i same crkvene stvarnosti. Da je to tako svjedoče i sami evanđeoski tekstovi, a pogotovo onaj u kojem sam Krist svoje učenike ispituje o tome što ljudi o njemu misle.
Vjera je plod darovanosti
Matejevo evanđelje brojni će komentatori nazivati evanđeljem koje na poseban način govori o Crkvi, o onome što ona jest. Stoga Matej od početka usmjerava čitatelje na ugaoni kamen crkvene stvarnosti – Isusa Krista. Kroz otajstva Isusova rođenja i djetinjstva već na početku prikazuje njegov istinski identitet. Matej kroz naracije prikazuje razne likove koji u hodu s Kristom otkrivaju ono što on jest ne bi li potom i sami pristupili njegovu otajstvu. I koliko god se činilo da ga poznaju i da do spoznaje o njemu dolaze na osnovi svojih umnih zaključaka i slušanja Kristovih propovijedi, vrlo brzo biva jasno da to i nije baš do kraja točno.
Nedaleko od Cezareje Filipove, u mjestu gdje su ljudi štovali različite bogove, Isus traži od svojih učenika da mu pripovjede o tome što misle tko je on. Prate ga već dosta dugo. Vidjeli su brojna znamenja koja je učinio i čovjek bi očekivao da će zadaća biti uistinu jednostavna. No to se ne događa. Učenici prikazuju kako im nije do kraja jasno tko je Isus. Dapače jedini hrabri glas koji nešto doista i može reći jest onaj Šimuna Petra. Ipak glas koji iz Petra progovara nije tek glas koji dolazi iz usta i glave.
Petar ispovijeda istinsku vjeru u Isusa. Kazuje da je on doista Mesija, odnosno Krist, tj. Božji pomazanik te istinski Sin Božji. Mateju je stalo naglasiti kako Petrova ispovijest nije plod njegova intelekta i ljudske volje da se pronikne u otajstvo Boga. Ne, u pitanju je nešto drugo. Petar vjeru ispovijeda na osnovi činjenice da »znanje« o Bogu dobiva od samoga Boga. Vjera se prikazuje kao dar od Boga, darivatelja svakoga dobroga dara, a tako i vrlo važnoga dara – dara vjere. Vjerovati je dakle stvar dara, a ne tek nečijega htjenja da se bude vjernikom. Mnogi su to iskusili kada su doista htjeli vjerovati, no nije im to baš polazilo za rukom. Tragali su za odgovorima u raznim knjigama misleći kako će im one dati znanje ne bi li jednom i sami poput Petra ispovjedili vjeru, no to se nije dogodilo. Oni koji su ih promatrali znali su se čuditi u nevjerici jer vjerovati bi trebalo biti jednostavna stvar, a ne nešto tako teško. Ali s vjerom nije tako. Ona je plod darovanosti.
Crkva kakvu je Krist želio trajno se izgrađuje
Čovjek je dakle obdaren darom vjere. Tek tada može spoznati otajstvo Krista, a onda i same Crkve. Jasno, pri tome se ne želi reći da je samim time evangelizacija i katehizacija nevažna. Ona je važna kako bi čovjeka dovela u odnos s Kristom. Svećenik je toga svjestan. Zato se ne zgraža nad svima koji ne mogu vjerovati te nedjeljom ne idu na misu. Katkada mu je to teško prihvatiti i s tugom u srcu gleda na tu pojavu, ali nauči s vremenom to prihvaćati. Čini to tako što moli. Moli za one koji su došli na misno slavlje, ali i za one koji bi vjernicima tek trebali postati. Sve ih prikazuje Sinu Božjemu, Isusu Kristu kojemu je sam prvi povjerovao i svoj život njemu podložio darujući mu se služeći Crkvi. Jer i sam je osjetio na putu svojega života da je svećenikom postao na temelju dara vjere i svećeništva. Po vjeri je pristupio svećeništvu, a onda je vjerujući postao i predvodnikom zajednice vjernika. I baš zato što Crkva ne opstoji na temelju njegove, svećenikove volje, nego na temelju dara vjere i sakramenata, on se ne boji. Kao što se ni Petar nije imao razloga bojati budući da je kod Cezareje Filipove shvatio da je temelj Crkve sam Bog i njegova milost, a ne on kao slab i grješan čovjek.
Pred svakoga je vjernika stavljeno pitanje tko je Isus Krist. Što on čini u njegovu životu i na koji je način to moguće djelatno iskusiti? Da je Krist Sin Božji vjernici koji svake nedjelje dolaze na misu vrlo vjerojatno na teoretskoj razini znaju, no znaju li nešto više od toga? Mogu li za sebe reći da su od informacije o Kristu prešli u stanje transformacije osobom Isusa Krista? Jer informacija o Kristu tek je prvi korak koji vodi prema formaciji te naposljetku prema transformaciji života po Kristu. Jednako kao što tek puka informacija o tome kako se zove nečija župna zajednica ili župnik koji joj je kao pastir na čelu ne koristi mnogo u oblikovanju vjernika.
Crkva kakvu je Krist želio trajno se izgrađuje. A to se čini prije svega osobnim pristupanjem Kristu, čišćenjem vlastita srca te potom prianjanjem uz njega cijelim svojim bićem. Kako? Slavljem sakramenata, čitanjem Božje riječi, osobnom molitvom i aktivnom pripadnošću zajednici vjernika. Takva Crkva ima budućnost i u to uopće ne treba sumnjati.
