Sve što imam reći može stati u tri rečenice, a moglo bi ispuniti i tri knjige. Godinama to proživljavam, ali zbog traumatičnosti mnogo sam toga već zatomio u sebi. No vrijedi se toga prisjetiti radi povijesnoga svjedočanstva, da hrvatski narod ne zaboravi ono što je bitno.
Moj otac Šime Maržić bio je pomorac, kao i djed i pradjed. S Paga je na obalu prevozio sol, a na Pag je dovozio brašno, cement, naftu, tjesteninu… U to doba još nije bilo trajekata pa su mali brodovi bili jedina veza s kopnom. Budući da sam s odličnim uspjehom završio 5. razred, u lipnju 1959. otac me prvi put poveo sa sobom da mu pomognem u poslu; bio sam visok i fizički jak jer sam se bavio plivanjem. Tako sam postao pomoćni mornar svojemu ocu kapetanu, a Pažanin Mate Bebić bio je mašinista. Na prvi smo vijađ trabakulom »Golija« krenuli s Paga baš na Goli otok. Za mene je već tada Goli bio pojam strahote pa sam oca pitao ne će li nas zatvoriti kad stignemo onamo. No rekao mi je da se ne brinem. Trebali smo prevesti kulir-pločice u Rijeku, odakle će ih vlakom slati po cijeloj Jugoslaviji. Te se pločice i danas mogu vidjeti po kućama u Hrvatskoj.
Otac ih je prevozio pet godina po direktivi Partije jer bi u suprotnom i sam završio na Golom, a na isti su način primoravali i druge pomorce iz Neviđana, s Pašmana, Ugljana… Za 6-7 ljetnih tura dobio bi nešto goriva, ali katkad ni to, pa smo morali ploviti na jedra. Zadnju je turu odvezao 1962., kada sam bio u 8. razredu. Bio sam jedini u razredu koji nije dolazio u školu za Božić, ali me nisu izbacili samo zato što sam bio odlikaš. A nakon svega što sam doživio na Golom i sam sam iz protesta komunistima odbijao ići u školu za blagdane, zbog čega sam i tijekom kasnijega školovanja bio pod promatranjem.
S Paga smo krenuli oko 5 ujutro trabakulom koji je mogao postići brzinu 6-7 milja na sat, tako da smo do Gologa stigli oko 10 sati. Valjalo je stići prije podneva jer je brod imao tri vagona zapremnine te je za ukrcaj pločica trebalo 4-5 sati, a nije bilo ni riječi o tome da se na otoku prenoći. Uvijek smo išli rutom preko Luna, držeći se Velebita da se možemo usidriti u kakvu uvalu u slučaju da nas zatekne nevera ili da nam otkaže motor. Brod smo vezali uz obalu, a zatvorenici u odrpanoj zatvorskoj odjeći počeli su ukrcavati pločice dok je pokojni otac u zgradi uprave rješavao dokumente. Tridesetak pločica dimenzija 20 x 20 centimetara bilo je pakirano u paletu koju bi nosila dvojica zatvorenika. Sveukupno bi ih u ukrcaju sudjelovalo šest: dva u potpalublju, dva na palubi i dva koja su tačkama dovozila palete na obalu. Naoružani udbaši dovodili bi ih i odvodili u koloni jednoga po jednoga te bi prije i nakon ukrcaja detaljno pregledali brod. Budući da tijekom ukrcaja zatvorenici nisu smjeli govoriti ni uzeti predah, nerijetko bi se srušili od umora. No takve bi samo odnijeli i zamijenili drugima. Sve se zbivalo po šabloni: privezivanje broda, predaja dokumenata, ukrcaj pločica i isplovljavanje. Ali strah se uvijek osjetio u zraku. Bojali smo se čak i jesti dok smo bili na otoku. Komunikacija s udbašima bila je oskudna; glavna riječ na otoku bila je: »Odbij!«
Toga lipanjskoga dana bila je bonaca pa je bilo strašno vruće. Na brodu smo imali burilot sa 50 litara vode za piće i kuhanje. Uzeo sam vode u pot, a jedan zatvorenik pitao me da dam i njemu piti. Dao sam mu pot, ali uto je s obale doletio udbaš s puškom i kundakom ga srušio na pod. Udario ga je tako snažno da sam bio siguran da ga je ubio. Pobjegao sam u potpalublje i odatle osluškivao metež koji je vani nastao. Zatvorenika su odnijeli, a ocu su prenijeli što se dogodilo kada se vratio. Ušavši u potpalublje, samo me pitao: »Sinko, što si to učinio?« Bio sam u tolikom strahu da sam na palubu izišao tek kad smo isplovili za Rijeku. Otac mi je tada rekao: »Sinko, što ovdje vidiš, ne vidiš, i što ovdje čuješ, ne čuješ. Ako ne želiš da nastradamo i mi i oni, ponašaj se kao da su svi gluhi i nijemi.« Zabranio mi je da i majci govorim o onome što sam doživio, a kamoli prijateljima na Pagu. U obitelji je to ostala tabu-tema. Cijeli sam se život bojao hoće li me netko o tome ispitivati; nosio sam to iskustvo kao svojevrsnu bombu u grudima i pokušavao ga zaboraviti. Čak i kada sam kasnije sretao ljude koji su bili na Golom otoku, nisam se usuđivao razgovarati s njima o tome.
Kada smo drugi put dolazili na Goli otok, otac me upozorio: »Sinko, sada znaš, pa im više nemoj davati piti.« Držao sam se toga, ali kada bi udbaši otišli u kantinu te bih ostao sam sa zatvorenicima, davao sam im vode i raspitivao se o njihovu životu. Ti su ljudi bili nalik hodajućim mumijama: na njihovim kostima jedva je bilo mesa, a paletu pločica koju bi prenio jedan zdrav čovjek jedva su nosila njih dvojica. Uvjeren sam, da su nekoga od njih bacili u more, odmah bi se utopio. Hodali su sporo, uvijek pognute glave, a i govorili su polagano, neprestano se osvrćući gleda li ih tko jer su zbog tih razgovora mogli završiti u samici. Bili su prepuni modrica, uvijek gladni i žedni. Hrana je bila oskudna, a često su i obolijevali od dizenterije… Što su više godine prolazile, to su i oni bili slabiji.
Govorili su mi i kako su morali tući jedni druge, a ako ne bi dovoljno dobro tukli, onda bi udbaši istukli i jedne i druge. No od svih njihovih priča najviše su mi se u sjećanje urezale priče o pojedincima koji su se pokušali spasiti plivanjem. Takvima bi stražari s obale puškom gađali glave kao tikve na vodi, a onda bi obitelji javili da je zatvorenik pobjegao. I danas sanjam te prizore.
Međutim, najodvratniju stvar nisu mi ispričali, nego sam joj sam svjedočio. Zatvorenicima koji su sudjelovali u ukrcaju ruke su uvijek bile zavijene krpama. Pretpostavljao sam da je to stoga što nisu imali rukavice. No kada sam ih napokon pitao o tome, jedan od njih razvio je krpu i pokazao mi izrezan dlan. »Vidiš li ono gdje piše: ‘Tito’?« rekao je pokazujući mi crveni natpis na stijeni iznad zatvoreničkih baraka i zgrada uprave. »To je ispisano krvlju.« Udbaši su zatvorenike tjerali da rukama deru po stijenama dok im ne krene krv, a svaki put kada bi im rana zacijelila, morali su se ponovno penjati dva kilometra i »bojiti« natpis! Da bi izbjegli tu bolesnu torturu, zatvorenici su mi priznavali da su si sami otvarali rane.
Većinom su to bili naši, mladi ljudi, a po govoru bih rekao da su uglavnom potjecali s kontinenta. Oni su mi sami rekli da na otoku više nema informbiroovaca, no tvrdnja nekih da su mučenja prestala s informbiroovcima obična je laž. Rekao bih čak da su gore od njih prolazili hrvatski domoljubi. Nakon 1958. oni su uglavnom i zatvarani na Goli otok jer su se na svadbi ili u društvu usudili zapjevati Vilo velebita, Ustani, bane ili koju crkvenu pjesmu. Ništa osobito, ali dovoljno za optužbu da ruše Jugoslaviju, pogotovo ako im je netko bio u domobranima. Poštom bi im stigao dopis, a za koji bi dan došla i policija. Nije bilo žalbe, odvjetnika, suda, kontakta s obitelji… Po kratkom postupku slali bi ih na robiju najčešće na dvije godine, no većini bi nadodali još koju godinu zbog »lošega ponašanja«. A i svima koji su odlazili s Gologa otoka prijetili su da će se onamo vratiti sa svojim obiteljima ako ikomu kažu što se ondje događa.
Što se događalo s ljudima koji su to propatili, a nisu nikomu smjeli ni reći? Znali su da su pod neprestanim nadzorom Udbe jer su bili prijetnja poretku, a teško su mogli doći i do liječničke pomoći. Tko nije umro od bolesti, umro je od stigme. A s njima bi venule i njihove žene i djeca, očevi i majke, braća i sestre… Najtužnije od svega jest što su djeca njihovih mučitelja zauzela važne pozicije u hrvatskoj politici i društvu. I umjesto da se pospu pepelom zbog grijeha svojih roditelja, oni i dalje brane Jugoslaviju i njezine krvoloke, a Hrvate optužuju za ustaštvo samo zato što vole svoj narod i dragoga Boga.
