Hrvatska je zemlja odmora. Tako ju vide mnogi u inozemstvu i takav se dojam stječe o njoj u svjetskim medijima. Jasno, predodžba o nekom podneblju, o nekoj zemlji gledano izvana uvijek je više ili manje idealizirana, uvijek u prvi plan izbiju stereotipi, ono što je ljudima najlakše shvatiti, a stereotipi su o Hrvatskoj lijepi. Od kutka zemaljske kugle koji je mnogima bio nepoznat, drugima sumnjiv, u tri i pol desetljeća preobrazila se u simpatičnu i privlačnu zemlju, u zemlju strastvenih ljudi, u zemlju koja je zbog svojih prirodnih ljepota, kulturnih dobara i gostoljubivih ljudi postala jedno od najpoželjnijih turističkih odredišta na svijetu. Udio turizma u hrvatskom bruto domaćem proizvodu iznosi nešto više od jedanaest posto, prema nekim računicama koje uzimaju u obzir šire gospodarske aktivnosti vezane za turizam taj se postotak penje i do dvadesetak. Mnogi na te podatke gledaju sumnjičavo, smatraju da zemlja treba više proizvoditi, ali to je sada druga priča. Činjenica je da je Hrvatska postala svjetska turistička zvijezda, čiji sjaj ne mogu previše pomutiti ni trenutačne dvojbe o učinkovitosti turističke ponude, o cijenama, o statusu različitih turističkih čimbenika, općenito o tome je li zemlja u turističkom smislu na pravom putu.
Koliku korist od toga imaju hrvatski građani? Prema izračunu Eurostata oko 32,5 posto hrvatskih građana ne može si priuštiti jednotjedno putovanje na godišnji odmor. Taj se postotak konstantno smanjuje. Prije pet godina iznosio je 42 posto. Na razini Europske unije taj je postotak već godinama oko 27,5 posto. U Njemačkoj on iznosi 21 posto. Odmor, dakle, nije samo osobna stvar, on je postao i socijalno pitanje, time i gospodarsko i političko. Obrnuto gledano, odmor pozitivno utječe na socijalnu sliku u turističkim zemljama jer turizam omogućuje egzistenciju mnogima i usput puni državni proračun. Samo od inozemnih turista Hrvatska je prošle godine zaradila više od 15 milijardi eura. Odmor je po svemu sudeći ozbiljna stvar.
Pola Europe zavidi Hrvatima na ljepoti njihove zemlje i na činjenici da pred kućnim pragom imaju mogućnost odmora iz snova. Jasno, ta idealizirana predodžba ne uzima u obzir svakodnevne egzistencijalne brige koje ne ovise o ljepoti prirode, kulturnim sadržajima ili činjenici i pitanju koliko treba investirati da bi se netko bućnuo u moru. No potreba za odmorom u današnjem visokorazvijenom društvu prerasla je puki predah od napornoga rada, ona mnogo govori o društvenoj slici i važno je područje politike.
Pitanje prava
Odmor je doslovce star kao i svijet, sam Stvoritelj odlučio se odmoriti sedmi dan, nakon što je šest dana oblikovao svoje stvorenje. Po tom uzoru svijet se i danas odmara sedmi dan, s tim da je tjedni odmor u pravilu proširen i na šesti dan. Odmor je institucionaliziran, on se u međuvremenu ne smatra samo potrebom, nego i pravom. U skladu s tim radno zakonodavstvo poznaje i više vrsta odmora. Osim odredaba o dnevnom i tjednom radnom vremenu, propisano je i pravo na dopust u slučaju određenih obiteljskih potreba, zatim rodiljni dopust, neplaćeni dopust prema dogovoru zaposlenika i poslodavca i na kraju redoviti godišnji odmor.
Dopust je plaćeno, ugovorno ili zakonom propisano oslobađanje zaposlenika od radnih obveza na utvrđeni rok. Smisao dopusta sastoji se u odmoru, odnosno oporavku i očuvanju sposobnosti za rad. Pod kategoriju dopusta ulazi i godišnji odmor, s tim da se taj izraz često rabi i kao opis putovanja na odmor.
Industrija i država
Uvrštenje odmora na popis prava i odgovarajući propisi prilično su novi. Do prije stotinjak godina pravo na dopust jedva je bilo poznato. Godišnji odmor ili općenito dopust posljedica je industrijalizacije u 19. stoljeću, kad su radne obveze postale dio sustavnoga planiranja i sve manje ovisile o osobnim procjenama, potrebama, životnim okolnostima i prirodnim ritmovima. Industrijski odnosi zahtijevali su strategijski pristup potrebama, mogućnostima, a s vremenom i pravima. Ipak prve inicijative vezane za godišnji odmor nisu nastale u industrijskim pogonima, nego u državnoj upravi.
Godišnji odmor kao pravno uređeno privremeno oslobađanje od radnih obveza uz istodobnu isplatu plaće javlja se u prvoj polovici 19. stoljeću u Njemačkoj, i to ponajprije u vojsci, a s vremenom se proširio i na više državne činovnike. »Uredbom o dopustu carskih činovnika« (Verordnung über den Urlaub der Reichsbeamten) iz 1874. utvrđuje se da činovnici mogu dobiti dopust zbog obiteljskih obveza ili u slučaju procjene liječnika. Postupno je iz toga nastalo pravo na godišnji odmor, utemeljeno na uvjerenju da je rad činovnika toliko naporan da im je potreba oporavak.
Taj su običaj preuzeli i veliki industrijski pogoni, i to ponajprije za svoje više namještenike. Time su zapravo kupovali lojalnost vodećega osoblja i beneficijama ga vezali za sebe. Prava običnih radnika, uključujući i pravo na odmor, došla su na red kasnije.
Činovničke povlastice
Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno stajalište Trgovinske komore u Chemnizu koja je još početkom 20. stoljeća, točnije 1906., smatrala da bi se »išlo predaleko kad bi se uveo odmor za ljude koji obavljaju samo fizičke poslove i ne rade pod uvjetima štetnim za zdravlje«. Štoviše komora je tada tvrdila da je opravdan odmor za činovnike koji rade intelektualne poslove »i često moraju obavljati prekovremene sate, a u svojem poslu nemaju fizičko ispunjenje«. Međutim za obične radnike takav dopust smatran je nepotrebnim. »Rad tih osoba je zdrav. Intelektualni napor se ne javlja, a ne može biti riječi ni o tjelesnoj preopterećenosti«, stoji doslovce u stajalištu komore.
Takav pristup, iz današnje perspektive potpuno nerazumljiv i nehuman, svjedoči i o tome da dopust nije bio smatran pravom, nego činom milosti i kalkulacije poslodavca. Još gore, najteži oblik rada ispao je najlakši.
Hrvatska na sredini ljestvice
Ipak već krajem 19. stoljeća, još prije spomenute procjene o neprikladnosti dopusta za radnike, tvrtke su počele odobravati odmor i običnim zaposlenicima, obično u povodu poslovnih uspjeha. Istodobno pokreti za radnička prava jačali su pritisak na poslodavce i zakonodavce i jačala je svijest o odmoru kao pravu.
I u Velikoj Britaniji pravo na dopust nametnulo se istom nakon industrijske revolucije. Još početkom 20. stoljeća ono nije postojalo, barem ne kao opće pravo. Tek 1938. parlament Ujedinjenoga Kraljevstva donio je Zakon o plaćenim praznicima (Holidays with Pay Act), koji je propisivao da svaki radnik ima pravo na dopust tjedan dana godišnje. Zakon se međutim nije odnosio na sve radnike, nego samo na one čije su plaće bile regulirane državnim propisima. U međuvremenu propisi su se mijenjali u korist radnika, tako da zaposleni u punom radnom odnosu u Ujedinjenom Kraljevstvu danas imaju pravo na ukupno 28 dana odmora, uključujući i blagdane.
Ujedinjeno Kraljevstvo danas nije među državama s najvećim brojem zakonom propisanih plaćenih slobodnih dana, barem ne u europskim okvirima. U Europskoj uniji najviše vremena za odmor, mjereći danima, imaju Austrijanci, čak 38, s tim da austrijski propisi nalažu godišnji odmor od najmanje 25 dana, a uz državne blagdane, kojih ove godine ima 13, ukupni broj slobodnih dana ove godine penje se na 38. Kad je pak riječ samo o godišnjem odmoru, bez državnih blagdana, u tome u Europskoj uniji prednjači Luksemburg s propisanih najmanje 26 slobodnih dana. Slijede, uz Austriju, Danska, Finska, Francuska, Grčka i Švedska s barem 25 dana godišnjega odmora, Malta sa 24, Portugal i Španjolska sa 22, a zatim ostale članice, uključujući i Hrvatsku, s minimalnih 20 dana godišnjega odmora. Ako se uz godišnji odmor računaju i državni blagdani, najviše odmora, uz Austriju i Maltu sa 38 dana, imaju Francuska, Grčka, Litva, Latvija, Luksemburg, Portugal, Španjolska i Švedska sa 36 dana. Hrvatska s minimalno 20 dana godišnjega odmora ove godine ima i 13 neradnih dana, što ju s ukupno 33 dana stavlja negdje na sredinu ljestvice. Najmanje slobodnih dana, uključujući godišnji odmor i neradne dane, imaju Nizozemci sa 27 dana, iza Irske koja ima 29 dana.
Međunarodna potpora godišnjemu
Istodobno među razvijenim zapadnim državama, kad je riječ o godišnjem odmoru, negativno se ističu Sjedinjene Američke Države, koje nemaju propisano zajamčeno pravo na dopust. U praksi američki poslodavci omogućuju svojim zaposlenicima plaćeni godišnji odmor čija se visina određuje u skladu s godinama provedenim na poslu, od deset dana nakon godinu dana rada do dvadeset dana nakon dvadeset godina.
Pravo na godišnji odmor uređeno je ne samo državnim zakonima, nego i međunarodnim pravnim aktima. Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1948., Europska socijalna povelja iz 1965. i Zajednička povelja o socijalnim pravima posloprimaca iz 1989. utvrđuju pravo na plaćeni dopust s određenim minimalnim brojem dana. Povelja Europske unije o temeljnim pravima utvrđuje pravo na plaćeni godišnji dopust od najmanje četiri tjedna. Ta je odredba prihvaćena kao nadređena nacionalnim radnim zakonodavstvima. U objašnjenju odredbe navodi se da godišnji odmor zaposleniku treba omogućiti odmor od ugovornih obveza, kao i opuštanje i slobodno raspolaganje vremenom. Preduvjet za ostvarenje toga prava jest činjenica da je zaposlenik ostatak godine doista radio, osim u slučaju bolovanja.
Zadaća ministarstva
Gledano iz perspektive gospodarske politike, dopust za zaposlenike znači obveze za poslodavce i državu, ponajprije u obliku smanjene učinkovitosti i dodatnih izdataka. Istodobno brojne gospodarske aktivnosti koje bi se mogle svesti pod nazivnik turističke industrije omogućuju dodatne prihode državi i turističkim poduzetnicima, otvaraju nova radna mjesta i jačanje drugih gospodarskih grana vezanih za turizam.
Hrvatska je jedna od zemalja koje imaju i ministarstvo turizma. Doduše posljednjih dana zbog dvojbi oko uspjeha turističke sezone u javnosti se postavljaju i pitanja njegove učinkovitosti, kao i djelovanja Hrvatske turističke zajednice, ali ministarstvo turizma načelno ujedinjuje aktivnosti države vezane za to važno područje gospodarstva. Ukratko, turistička politika preko odgovarajućega ministarstva ima zadaću jačanja gospodarskih, društvenih i ekoloških učinaka turizma uz istodobno ograničenje njegovih negativnih posljedica. Uloga države u turizmu temelji se na njezinu monopolu kad je riječ o pitanjima gospodarske politike, prometa i zaštite okoliša te upravljanja društvenim i kulturološkim procesima. Osim toga turistička putovanja uključuju i pitanja sigurnosti, koja su također u nadležnosti države. Turizam je razvojni čimbenik, a turistička politika u stanju je utjecati posebice na stvaranje mehanizama za ujednačeni razvoj različitih dijelova države.
Hrvatska strategija
Hrvatska je 2022. donijela Strategiju razvoja održivoga turizma do 2030. godine, kojom su među ostalim utvrđena četiri ključna strateška cilja u turizmu. To su cjelogodišnji i regionalno uravnoteženiji turizam, turizam uz očuvan okoliš, prostor i klimu, konkurentan i inovativan turizam i otporan turizam. Strategija uzima u obzir i izazove poput vremenske i prostorne neujednačenosti, utjecaj turizma na okoliš i odnos prema klimatskim promjenama, tehnološke promjene, kvalitetu života lokalnoga stanovništva, ljudske potencijale, smještajne kapacitete, poslovno okruženje, zakonodavni okvir, utjecaj kriza i ponašanje turista. Stručnjaci često ističu da Hrvatska ne smije biti jeftino odredište. Doista Hrvatska je daleko odmaknula od onoga što je kao turističko odredište bila u Jugoslaviji, kad je bila raj za goste najniže platežne moći. Gosti ju danas kuju u zvijezde i svrstavaju je uz bok najpoželjnijim odredištima. Istodobno skuplje odredište upravo znači i odmak od masovnoga turizma. Naposljetku, prema nekim novijim istraživanjima Hrvatska je jeftinija od prosjeka europskih turističkih odredišta, od nje su skuplje Francuska, Italija, Španjolska, Grčka i Portugal.
Hrvatska se institucionalnim pristupom turizmu uklopila u svjetske procese upravljanja tom važnom granom gospodarstva i područjem politike, od sustavnoga reguliranja pitanja vezanih za turizam pa do mjera poticanja različitih komponenata turizma i njegove usklađenosti s drugim područjima politike i gospodarstva. Pitanje je u kolikoj je mjeri to strateški osmišljeno, ali o tome mogu govoriti stručnjaci, a osim toga posljedice određene politike najčešće se mogu utvrditi nakon određenoga vremena.
(Ne)uništivi odmor
Hrvati se dijelom još navikavaju da je turizam stvar tržišta. Kao i na činjenicu da postoji pravo na odmor, ali ne i pravo na visoki standard odmora. Priuštiv odmor ne mora imati skupe sadržaje jer bez obzira na društveno nametnute kriterije o kvaliteti odmora, on je uvijek stvar subjektivnoga odnosa. Trka za popunjavanjem odmora društveno prihvatljivim sadržajima može uništiti odmor. A u turističkoj zemlji postoje i brojne mogućnosti kvalitetnoga odmora za koje ne treba izdvojiti visoke iznose koje plaćaju bogati gosti.
MREŽA I JET SET »Kad ćeš na godišnji?«
