– Hej, djede, kako to Marija može biti mama svima? – na velikogospojinsko jutro prava mi pitanja postavlja unučica Petra.
– Pa kad je Majka Božja, majka Isusova, a Isus je naš učitelj, ali i brat – sretan pametujem – naš uzor, ali i naš prijatelj, naš »vršnjak« i naš Bog. Kad je mama njemu, onda je i svima nama!
– Ma nisam mislila na to, nego kako izdrži s toliko djece, kad moja mama za nas dvoje često kaže: »Nemogući ste! Ne mogu više s vama nakraj, pun mi je nos!« – otkriva Petrica svu dubinu pitanja. – A i ti, djede, kad ti dođemo na »prespavanac«, nas petero unučadi, znadeš reći: »Vas ni sveta Brigita ne bi izdržala, a osmero je djece imala!« Noćas nas je bilo samo dvoje pa si manje mrmljao i samo si svetu Anu zazivao… To sam mislila, kako Marija izdrži sa svima, s toliko nemirne i zločeste djece, ako smo joj svi djeca?
– Je, čak i ja sam joj dijete, ovako star i grintav… – posipam se malo pepelom, prije no krenem u (ne)moguću misiju tumačenja. – To je zato što nas Marija sve puno voli i što joj, zapravo, sve naše molitve upućene njoj, čak i kad su »glupaste« i dosadne… Sve to što joj dolazimo na njene blagdane, osobito na Veliku Gospu, sve joj to daje još više i više ljubavi i snage. Njoj ne smeta, naprotiv, ni kad ju u molitvi krunice pedeset i tri puta zivkamo: »Mama! Mama! Mama!« Nju to ne iznervira, kao ponekad naše mame, nego učini da nas još više voli… Ma, toliko puno da izdrži čak i one koji ju bezumnički grješno blate, vrijeđaju i žele »precrtati«, odstraniti… Sve ona pretrpi i sve nas ona voli!
– Istina… – zamisli se Petra pa rafalno nastavi: – I baka je slična takva! Što ju više gnjavimo, molimo i moljakamo, ona nam to više ugodi i sve nam napravi. I meni i Evi, Grgi, Mihaelu, čak i Jurici koji ima sto želja na minutu… Baš je baka pomalo kao Marija… Samo ti, djede, ti nisi baš kao sveti Josip…
– Kako to misliš?! Zar sam ja zločest? Pa ja vam tek sve popustim! – preneražen zapomažem. – Vrtite me oko malog prsta, uvijek smotate, samo što mi po glavi ne tancate…
– Ma dobro, tako je… Ali ti cijele dane samo »kljuckaš« po računalu i ne pomažeš baki. Ona nam sve pomogne, udovolji, izreže i izradi, a ti ništa… – dječja je iskrenost »naj«. – A sveti Josip, on je sigurno u svojoj radionici svašta radio malom Isusu i pomagao Mariji.
– E, vidjet ćeš ti!… – krenuh odoka strogo, ali s preciznim predumišljajem.
Još istoga dana, makar je veliki blagdan Velike Gospe, ja sam umjesto ženice i bakice Jelice dvorio, donosio sve na stol i odnosio, čak sam i tanjure proprao i stavio u suđericu, a poslije toga sam djeci napravio, svojim rukama, kape i avione od papira! Nisu letjeli baš kao »rafali«, od kuhinje do dnevnog boravka svi su pali, ali… Ali, ipak smo se iskazali! Jelici i Mariji ni do koljena, ali bar mišu do ramena?
