Orvelijanska logika u suvremenom društvu svakim danom raste do točke prsnuća. S jedne strane dopiru priče ljudi koji se žrtvuju da bi drugi živjeli, koji podupiru život i to ih ispunjava. S druge strane dolaze priče ljudi koji viču o pravima, svojim i tuđim, tvrdeći kako je u ime nečijega zdravlja, privatnosti ili komocije opravdano žrtvovati život nekoga drugoga, recimo djeteta. I to sve češće ne tek nerođenoga djeteta, nego i rođenoga. Pokazatelj je to da američki filozof Richard Rorty nije bio u pravu kada je tvrdio da ljudi ne raspolažu kompasom razuma, ali raspolažu temeljnim moralnim intuicijama, koje će osigurati da se trajno gnušamo pojava kao što su okrutnost, iskorištavanje i ropstvo. Iskustvo pokazuje da mašinerija javnoga mnijenja – osobito ako je upogonjena internetom – itekako može pobrkati temeljno razlikovanje dobra i zla. I dok se danas mnogo govori o dobru u terminima »empatije i tolerancije«, zaboravlja se da biti dobar znači ne biti dobar samo prema sebi, nego brinuti se i o dobru drugih. Okruženi suvremenim Antigonama i Medejama, donosimo šest primjera koji uprizoruju velik kontrast kulture života i kulture smrti, svjetla i tame u današnjem svijetu.
Nagrađena Marija Šošić – prijateljica majkama i djeci
Nagrada Splitsko-dalmatinske županije 14. rujna dodijeljena je Mariji Šošić, voditeljici Centra za život u Splitu. Marija, koja sama nije mogla postati majkom, sa suprugom Davorom posvetila se pomaganju trudnicama, majkama u teškim situacijama i ženama koje imaju iskustvo pobačaja, sve kako bi se što više djece rodilo, kako bi djeca i njihove majke živjeli što bolje. Drugim riječima, kako bi bilo više života. Ženska mreža Hrvatske i »Hrabre sestre«, koje prate žene na pobačaj, smatrale su da nagrada ne bi smjela biti dodijeljena osobi koja je istaknuta predstavnica »pokreta koji se protivi pravu žene da sama donosi odluke o vlastitoj trudnoći«, kako tvrde, te su pozvale na reakciju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. U vijećnici se razvila žestoka rasprava o tome tko zapravo pogoduje ženama i tko čini dobro, Marija ili njezini protivnici. Oporba je napustila sjednicu, a nagrada je jednoglasno dodijeljena Mariji.Napad nožem u Voltinu
Peti dan nove školske godine, 11. rujna, čin vršnjačkoga nasilja potresao je zagrebačku javnost. U Elektrotehničkoj školi u Zagrebu jedan je učenik, zbog svađe koja se vuče još iz osnovne škole, nožem napao drugoga, kojemu je život spasila spremačica. Počinitelj je priznao nastavniku što je učinio, zbog čega je unesrećeni pronađen u školskom toaletu i hospitaliziran, kao i heroina spremačica, te su oboje izvan životne opasnosti. Burne mrežne rasprave o sigurnosti u školama i odgovornosti pokazale su trend pripisivanja odgovornosti za vršnjačko nasilje apstraktnomu »sustavu«, »društvu«, »državi«. Također, suptilno su pokazale trend razumijevanja počinitelja i marginaliziranja žrtve. Postaviti pitanje je li učenik odgovoran za nedjelo koje je počinio te jesu li odgovorni njegovi roditelji, malo je komu palo na pamet. Još je manje onih koji su postavili pitanje koliko je napuštanje vjere i izostanak posljedica koje moraju pratiti neprihvatljivo ponašanje – koje su se nekada nazivale kaznom – pridonijelo sprječavanju nasilja i neprihvatljivoga ponašanja općenito. Škola već dugo nema nikakvih realnih pedagoških alata kojima može odgovoriti na neprihvatljivo ponašanje učenika, prosvjetna inspekcija uglavnom se dodvorava roditeljima, sustav socijalne skrbi nema ovlasti, a sudovi su spori, no o tome uglavnom nitko od internetskih »stručnjaka za (ne)nasilje« nije pisao.
Kauza za oca koji je spasio sina
Biskupija Arlington u američkoj saveznoj državi Virginiji objavila je 15. rujna da je otvoren postupak za proglašenje blaženim i svetim Toma Vander Woudea (1942. – 2008.). Taj je čovjek, otac sedmorice sinova, poginuo spašavajući život najmlađega sina Josepha koji ima Downov sindrom. Biskupija počinje prikupljati informacije o njegovu životu i njegovim odjecima, što je početna faza procesa beatifikacije. Kada je Joseph, koji je tada bio adolescent, 2008. upao u septičku jamu, otac Tom ušao je za njim te ga izgurao na površinu, podalje od otrovnih plinova, i tako mu spasio život. Njegov je život nadahnuo skupinu katolika na osnivanje bratovštine s njegovim imenom, »Tom Vander Woude Guild«, koja se zauzela za pokretanje kauze. »Njegov posljednji čin požrtvovne ljubavi naširoko je prepoznat kao vrhunac kršćanskoga života obilježena vjerom, ljubavlju, poniznošću, hrabrošću i velikodušnim služenjem drugima«, stoji u dekretu arlingtonskoga biskupa Michaela Burbidgea.Surogat-majka usred pravne bitke
U SAD-u se nastavlja pravna borba između surogat-majke McKenne West, koja je odbila pobaciti dječaka nakon što je to zatražio naručiteljski par, Nausheen Gilkar i Omar Ahmed, i samoga para. U ugovoru je pisalo da naručitelji mogu zatražiti pobačaj u slučaju teške ugroze zdravlja i, kada je otkriveno da dječak ima ozbiljnu, ali lječivu srčanu manu, McKenna West je doputovala u Teksas čiji zakoni zabranjuju pobačaj. Želja joj je bila roditi dječaka i osigurati mu liječenje, bez potraživanja skrbništva. Par naručitelja tužio je McKennu West, a dječak je u međuvremenu rođen. McKenna West i njezini odvjetnici 14. rujna žurno su zatražili da o slučaju odlučuje Vrhovni sud budući da kalifornijski sud smatra naručitelje djetetovim roditeljima, a teksaški sud naređuje liječenje djeteta. McKenna West sada traži skrbništvo jer ne vjeruje da će naručitelji doista pružiti dječaku liječničku skrb potrebnu za održanje njegova života. »On je najdivnija osoba koju sam ikada vidjela. On je ljubav našega života«, izjavila je naručiteljica Nausheen Gilkar o dječaku za The Guardian, očito ne smatrajući to nespojivim sa željom para da usmrti dječaka prije njegova rođenja.
Massachussets – nakazno slavlje nad pobačajem do rođenja
Sva ova zbivanja na neki način korespondiraju s reakcijama na novi zakon koji je u američkoj saveznoj državi Massachussets 10. kolovoza potpisala guvernerka Maura Healey, koja se izjašnjava kao katolikinja. Naime ta je savezna država postala deseta država SAD-a koja omogućuje pobačaj do rođenja djeteta, i to zakonom pod nazivom »Zakon o prioritetu pacijentova pristupa skrbi«. Prema guvernerki Healey, cilj je takva zakona osigurati obiteljima koje se suočavaju s medicinskim komplikacijama u kasnijem stadiju trudnoće da ne moraju putovati u drugu saveznu državu kako bi napravile »pobačaj«, iako se zapravo radi o usmrćenju djeteta i porodu. Sjedinjene Američke Države ubrajaju se u osam zemalja svijeta u kojima je pobačaj do rođenja legalan, uz bok Australiji, Kanadi, Kini, Gvineji Bissau, Meksiku, Južnoj Koreji i Vijetnamu. Ono što je posebno privuklo pozornost javnosti dijabolični je prizor Maure Healy kako potpisuje dokument okružena ženama koje se smiju i plješću, slaveći mogućnost da majke zakonito odluče usmrtiti potpuno formirane bebe, koje mogu preživjeti izvan njihova tijela.Pseudomedeja zvana Lindsay Clancy
Najviše je pozornosti ipak privukao slučaj koji donekle podsjeća na grčki mit o Medeji, Jazonovoj supruzi koja je iz osvete mužu, koji se odlučio oženiti drugom, ubila vlastitu djecu. Naime nedavno je održano suđenje Lindsay Clancy (36), primalji iz Massathusettsa, koja je u siječnju 2023. zadavila troje svoje male djece i potom se pokušala ubiti. Njezin muž Patrick Clancy bio je izišao po lijekove i večeru. Lindsay je imala psihičkih teškoća i tvrdi kako je u glavi čula glas koji joj je naložio da ubije djecu i sebe te da nije imala kontrole nad sobom. Ne osjeća se krivom, a najveća se rasprava, očekivano, povela o pitanju ubrojivosti u trenutku počinjenja zločina. Dok tužitelji tvrde da je očitovala »predumišljaj i ekstremnu okrutnost«, Clancy tvrdi da su joj liječnici propisali kombinacije psihotika čije je međudjelovanje negativno utjecalo na stanje svijesti. Glavni argument koji iznosi njezin odvjetnik mentalna je bolest počiniteljice. Tijekom suđenja tristotinjak žena okupilo se kako bi joj dalo potporu. Neke su, odjevene u ružičastu odjeću, držale transparente s porukama »Vjeruj«, »Trebala joj je pomoć« i »Mir za Lindsay«, a kada je njezin odvjetnik izišao, pljeskale su. Suđenje je završilo poništenjem postupka 4. rujna. Javnost se oštro podijelila po reakcijama. Jedan komentar na mreži Reddit djeluje posebno zastrašujuće, gdje je autor postavio pitanje koja će glumica glumiti Lindsay u budućem filmu te prokomentirao kako bi »Jennifer Lawrence mogla biti u toj ulozi, glumeći snažnu ženu koja ipak ima nedostatak«. I dok je poznata aktivistkinja za život Lila Rose istaknula kako majke sa psihičkim bolestima zaslužuju skrb, no to ne uklanja objektivnu moralnu odgovornost za ubojstvo nevine djece, hrvatska novinarka Vlatka Kalinić upozorila je kako velik broj komentatora na mreži smatra da je za nedjelo kriv Lindsayin muž. Nazvala je feministički pokret potpore Clancy patološkom empatijom. U čemu je zapravo pogrješka? Dok se Medejino ubojstvo tumači kao pobuna žene protiv patrijarhata, nitko ne žali djecu. Dok se Lindsayino ubojstvo promatra isključivo kao posljedica medicinskoga zanemarivanja žene sa psihičkom bolešću, nitko ne oplakuje nevinu djecu, koja zaslužuju živjeti bez obzira na (ne)pravdu iskazanu njihovim majkama.
