To što netko podupire neku teoriju ne znači da zagovara sve ono što će iz nje proizići. Ipak, budući da ideje i teorije oblikuju kulturu, nije naodmet zapitati se postoji li poveznica između danas dominantnih javnih politika koje promiču sve oblike kontrole rađanja, uključujući pobačaj, kao i transhumanističkoga pokreta, i misli začetnika ustanova koje ih promiču i provode. Naime prvomu glavnomu ravnatelju UNESCO-a i osnivačici danas moćne organizacije Planned Parenthood nisu bili strani transhumanizam odnosno eugenika, koji su dvije inačice prastare napasti čovjeka da samoga sebe (pre)dizajnira kako bi stvorio savršenoga pojedinca i savršeno društvo. Žrtve takvih projekata redovito su oni »nedovoljno savršeni« ili neželjeni, čije se dostojanstvo niječe.
Neomaltuzijanstvo i antinatalizam
Postoje dobri razlozi za uvjerenje da je za suvremenu ekološku krizu zaslužan čovjek, prije svega rastom industrije utemeljene na fosilnim gorivima. Na tom tragu neki glavni razlog produbljenja ekološke krize vide u rastu svjetskoga stanovništva te predlažu njegovo više ili manje radikalno smanjenje. Ta ideja nije nova. Thomas Robert Malthus (1776. – 1834.), engleski demograf, ekonomist i anglikanski svećenik, tvrdio je da su mogućnosti prehrane ograničene i da čovječanstvu prijeti oskudica hrane ako se nastavi razmnožavati prema svojemu prirodnomu nagonu budući da je geometrijski rast brži od aritmetičkoga. Porast stanovništva razlog je postojećega siromaštva, smatrao je. Iako se to nije pokazalo povijesno točnim, njegove su ideje nastavile živjeti u ponešto promijenjenu obliku, poznate kao neomaltuzijanstvo.
Američki biokemičar van Renssalear Potter svojim je kultnim djelom »Bioetika – most prema budućnosti« objavljenim 1971. postao ocem bioetike. Nazvao je bioetiku znanošću opstanka; njezin je cilj »preživljavanje čovjeka u optimalnom okolišu«, pri čemu misli na različite narode i kulture. Kako je jedan od glavnih problema kojima je bio trajno zaokupljen problem »prenapučenosti«, Potter nije krio simpatije prema eugenici, eutanaziji i organiziranoj učinkovitoj kontroli rađanja bez pristanka pojedinaca. To međutim dovodi u pitanje temeljnu tezu zapadne civilizacije – da je život temeljna vrijednost, a ljudski život ima neotuđivo dostojanstvo.
Kontrola »prenapučenih« i pobačaj
Analiza koju je britanska Kraljevska komisija za populaciju provela krajem 40-ih godina 20. stoljeća donijela je sljedeći zaključak: »Komisija je otkrila da je Britanija teško ugrožena rastom stanovništva u njezinim kolonijama budući da napučene zemlje imaju odlučujuće prednosti za industrijsku proizvodnju pred rijetko naseljenima. Rastuće stanovništvo udruženo s industrijalizacijom u kolonijama moglo bi imati odlučujuće učinke na prestiž i utjecaj Zapada, posebno glede vojne snage i sigurnosti.«
Na temelju toga izvješća američki državni tajnik Henry Kissinger zaključio je da bi za ekonomske i sigurnosne interese Sjedinjenih Američkih Država bilo štetno dopustiti da stanovništvo manje razvijenih zemalja neometano raste. U Memorandumu nacionalne sigurnosti 1971. koji je Kissinger potpisao stoji: »Posebnu pozornost treba obratiti na 13 zemalja u kojima Sjedinjene Države imaju poseban politički i strateški interes: Indiju, Bangladeš, Pakistan, Indoneziju, Tajland, Filipine, Tursku, Nigeriju, Egipat, Etiopiju, Meksiko, Brazil i Kolumbiju.« Ujedinjeni narodi shvatili su da, želi li Zapad postići takve ciljeve, mora se uključiti i civilno društvo. Konferencije UN-a o stanovništvu i razvoju – 1978. u Budimpešti i 1994. u Kairu – išle su u smjeru uvođenja novoga koncepta reproduktivnih prava, koji isprva uključuje kontracepciju, a postupno postaje kodno ime za pobačaj.
Prvi direktor UNESCO-a – eugeničar i transhumanist!
Zanimljiv je podatak da je prvi ravnatelj Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) bio Julian Huxley, biolog i otac transhumanizma. Od svojega osnutka 1945. UNESCO je kao ciljeve postavio izgradnju mira, iskorjenjivanje siromaštva i održivi razvoj međunarodnom suradnjom u obrazovanju, znanosti, kulturi i komunikacijama. Brat slavnoga književnika Aldousa Huxleya 1941., dok su u plinskim komorama stradavali ne samo Židovi, nego i mentalno bolesni ljudi, napisao je: »Jednom kada se u potpunosti prihvate zaključci koji slijede iz evolucijske biologije, eugenika će neizbježno postati sastavni dio religije budućnosti, odnosno sklopa osjećanja, kakav god taj bio, koji će u budućnosti moći preuzeti mjesto organizirane religije.« Smatrao je dobrim što su ljudi biološki različiti po osobinama, no nepravednim što su poželjne osobine raspodijeljene u nejednakom stupnju pa treba podići prosječnu razinu poželjnih osobina.
Huxley je inače bio antinacist, socijaldemokrat i antirasist, no unatoč tomu smatrao je »apsolutno vjerojatnim da pravi crnci u prosjeku imaju nešto manju inteligenciju nego bijelci i žuti«. Godine 1957. upotrijebio je novu riječ »transhumanizam«, preuzevši je od Jeana Coutrota, koja nagoviješta suvremeni pokret otkupljenja čovjeka s pomoću tehnike. »Kakvoća osoba, a ne samo količina, to je ono čemu mi moramo težiti: dosljedno tomu, nužna je usuglašena politika da se zapriječi plima porasta pučanstva koja potapa sva naša nadanja jednomu boljemu svijetu.« Uz pomoć znanosti i tehnike čovjek može preuzeti kontrolu nad evolucijom i nadići svoja prirodna ograničenja, smatrao je Huxley. »Vjerujem u transhumanizam: jednom kada bude dovoljno ljudi koji bi to istinski rekli, ljudska vrsta bit će na pragu nove vrste egzistencije«, zapisao je 1950. godine. Sve je to Huxley smatrao službom općemu dobru čovječanstva.
Huxley je 1957. napisao da želi da »ljudska vrsta nadiđe sebe – ne jedna osoba na jedan način, a druga na drugi – nego u totalitetu, kao čovječanstvo«. Dok neki i danas brane transhumanizam kao novu inačicu ideje da se čovjek može i treba usavršavati, drugi ističu kako se radi o besmislenom i autodestruktivnom ukidanju čovjeka, pri čemu on sam pokušava negirati vlastitu tjelesnost. »Pjenušava kupka bez vode i kože«, jedna je od duhovitih metafora kojom je suvremeni transhumanizam kritički opisao filozof Fabrice Hadjadj.
Eugenika – uvijek prisutna
Eugenika ili umjetna selekcija prisutna je još od antike. Vjerojatno zbog lošega glasa na koji su je doveli nacisti Huxley je riječ »eugenika« zamijenio riječju »transhumanizam«. Dvadesetih godina bila je vrlo popularna, podupirali su je uglednici poput književnika G. B. Shawa i H. G. Wellsa te političara W. Churchilla, koji je 1912. objavio proglas »Eugenika i javno zdravlje: poruka javnozdravstvenim službenicima«. Književnik H. G. Wells napisao je: »Kada bismo mogli spriječiti ili obeshrabriti inferiorniju vrstu ljudi u stvaranju djece, a ohrabrivati superiornije ljude da se povećavaju i množe, podignuli bismo općeniti standard rase.« I dok je Wells govorio tek o obeshrabrivanju, drugi poput Churchilla govorili su o prisilnom steriliziranju nesposobnih. U britanskom parlamentu 1912. predložen je zakon prema kojem bi slaboumne osobe bile izuzete iz stvaranja potomstva. Eugenici se žestoko usprotivila Katolička Crkva, čiji je snažan glas u javnosti bio novinar i književnik K. G. Chesterton. Pokondireni kapitalizam, smatrao je Chesterton, proizvodi goleme socijalne razlike i veliko siromaštvo razvlaštenih gradskih radnika, pa je eugenika ništa drugo nego želja elita da »riješe« bijedu siromašnih kontrolom nad »kvalitetom« rađanja. Današnja genetika metodama prenatalne dijagnostike i probira poželjnih embrija može ne samo »riješiti« nepoželjne, nego dopustiti život »poželjnima«, a i modificirati ljudsko biće alatom poput CRISPR Cas9, »genetskim škarama« koje izrezuju nepoželjne gene.
Alice Bailey i Margaret Sanger: »prosvjetiteljstvo« rađanja
