
Svake godine 21. studenoga obilježava se Svjetski dan televizije, a upravo je taj dan dobra prilika da zastanemo i razmislimo o svijetu medija koji nas svakodnevno okružuje. Televizija, društvene mreže i internet, na kojima svoje posebno mjesto ima glazba, postali su neizostavan dio našega života. Prate nas od jutra do večeri, zabavljaju nas, informiraju, povezuju, ali istodobno oblikuju naša stajališta, ponašanje i pogled na svijet. Jesmo li se ikada zapitali koliko zapravo utječu na nas?
Glazba je posebno važan dio života mladih. Slušamo je dok učimo, putujemo, treniramo ili se družimo s prijateljima. Ona može utješiti, ohrabriti, razveseliti, ali i potaknuti na razmišljanje. Ipak nije svejedno kakve pjesme slušamo i kakve poruke one prenose. Promiču li ljubav, prijateljstvo, poštovanje i nadu ili nas potiču na mržnju, nasilje, sebičnost i površnost? Riječi koje svakodnevno slušamo postupno postaju dio našega razmišljanja.
Sveto nas pismo podsjeća: »Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to neka vam je na srcu!« (Fil 4, 8). Taj nas redak iz Poslanice Filipljanima poziva da budemo pažljivi prema sadržajima kojima ispunjavamo svoj um i srce.
Mediji nam svakodnevno nude brojne uzore, ideale ljepote, uspjeha i sreće. No je li život koji vidimo na ekranima doista stvaran? Broj pratitelja, lajkova i pregleda ne određuje našu vrijednost. Naša vrijednost ne ovisi o tuđem mišljenju, nego o činjenici da smo ljubljeni i jedinstveni u Božjim očima.
Zato je važno razvijati kritičko razmišljanje i ne prihvaćati svaku poruku bez promišljanja. Sveti Pavao poručuje: »Sve provjeravajte: dobro zadržite!« (1 Sol 5, 21).
Na kraju zapitajmo se: Približava li me ono što gledam i slušam dobru? Potiče li me da budem bolja osoba, da više ljubim, opraštam i razumijem druge?
Ne možemo uvijek birati sve što nam mediji nude, ali možemo birati čime ćemo ispuniti svoje vrijeme i srce. Neka naši izbori budu odraz vrijednosti koje živimo. Birajmo glazbu koja nadahnjuje, sadržaje koji izgrađuju i poruke koje donose nadu. Jer nije važno samo što svakodnevno gledamo i slušamo, nego i kakvi ljudi zbog toga postajemo.
Kad glazba postane molitva
»Glazba mi pomaže izbaciti sve brige i probleme koji me muče.« Tim riječima Ivan Tomić, student matematike na PMF-u, opisuje važnost glazbe u svojem životu, koja je od najranijih dana povezana s njegovim odrastanjem, vjerom i životom u župnoj zajednici.Sveta Cecilija: mučenica koja je pjevala u srcu
Sveta Cecilija, čiji blagdan slavimo 22. studenoga, zaštitnica je glazbenika i crkvenih zborova iako je ni jedan stari izvor ne opisuje kao glazbenicu. Prema predaji, dok je na njezinoj svadbi svirala glazba, u srcu je pjevala samo Bogu, baš kako apostol Pavao poručuje Efežanima: »Pjevajte i slavite Gospodina u srcu« (Ef 5, 19). Da bismo razumjeli zašto su joj toga dana misli bile kod Boga, treba se vratiti u Rim trećega stoljeća.
Rođena je u uglednoj rimskoj obitelji i od malih nogu odgajana u kršćanskoj vjeri. Još kao djevojka u sebi je odlučila da će svoj život potpuno posvetiti Bogu. Roditelji su međutim za nju imali druge planove i dogovorili su joj brak s mladim poganskim plemićem Valerijanom. Na večer vjenčanja, kad su ostali sami, Cecilija je Valerijanu otkrila ono što je dugo čuvala u srcu. Rekla mu je da nad njom bdije anđeo Božji. Ako poštuje njezin zavjet i povjeruje, i on će ga moći vidjeti. Valerijan je otišao na Apijsku cestu, gdje se papa Urban skrivao od progonitelja, i ondje primio krštenje. Kad se vratio kući, zatekao je Ceciliju u molitvi, a pokraj nje anđela koji im je donio vijence od ruža i ljiljana.
Bila su to vremena kada je ispovijedanje kršćanske vjere moglo stajati života pa je i Cecilija ubrzo izvedena pred rimskoga prefekta. Nije htjela zatajiti Krista ni prinijeti žrtvu poganskim bogovima. Prema predaji najprije su je pokušali ugušiti vrelom parom u kupaonici njezine kuće, no ostala je neozlijeđena. Tada je poslan krvnik da joj odrubi glavu, ali ni nakon tri udarca nije joj uspio oduzeti život. Cecilija je živjela još tri dana. Svoje imanje razdijelila je siromašnima, a kuću ostavila Crkvi. Na tom se mjestu i danas nalazi rimska bazilika Santa Cecilia in Trastevere.
Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama na Apijskoj cesti. Ondje je počivala sve do 9. stoljeća, kada je papa Paskal I. njezine ostatke prenio u baziliku podignutu na mjestu njezine kuće. Kada je grob ponovno otvoren 1599. godine, kipar Stefano Maderno izradio je njezin poznati kip koji prikazuje mladu ženu kako leži na boku. Kip se i danas nalazi ispod oltara bazilike u Trastevereu.
Cecilijina priča podsjeća nas da Bogu nije važno koliko lijepo pjevamo, nego koliko je to iskreno. Ne moramo imati savršen glas, znati note ili pjevati u zboru da bi naša pjesma bila molitva. Dovoljno je da dolazi iz srca, bilo da je pjevamo na misi, u autu ili tiho u sebi. Možda ćemo ponekad promašiti ton, ali Bog čuje ono što je Cecilija davno znala: pjesmu srca koje ga ljubi.
Slaviti Boga talentima
Svatko od nas dobio je dar – netko lijepo pjeva, netko svira, a netko zna ohrabriti druge. Važno je prepoznati svoje talente, razvijati ih i staviti ih u službu zajednice. Crkveni zbor mjesto je na kojem to možemo učiniti. Za sudjelovanje nije nužno imati savršen glas ni glazbeno obrazovanje. Potrebni su volja, otvoreno srce i želja da svojim doprinosom uljepšamo liturgiju i pomognemo drugima moliti. Pjesma na misi nije samo pratnja. Ona okuplja zajednicu, izražava vjeru i postaje zajednička molitva. Ako voliš pjevati ili svirati, raspitaj se postoji li zbor u tvojoj župi i napravi prvi korak. Ne dopusti da te strah zaustavi. Talenti rastu kada ih njegujemo i dijelimo. Možda tvoj glas nekomu donese radost, nadu ili osjećaj pripadnosti. Ne moraš biti profesionalac. Dovoljno je da daruješ i dijeliš Božje darove, odnosno talente, od srca.
Priredili: E. Raguž, L. Galić, F. Naglić, N. Obadić





















