Slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo – Velike Gospe – i ove godine okuplja milijune vjernika diljem svijeta koji se poput djece združuju oko svoje nebeske majke. Katolički vjernici dobro znaju da Marija nije božica koja bi tražila čast i slavu; znaju da nikad ne zasjenjuje ni svojega Sina, ni Oca ni Duha Svetoga, nego posreduje da ljubav prema njima bude sve veća. Ako je tako, zašto su njezini blagdani mnogima tako omiljeni? Zašto se pred njezinim kipovima ljudi tako rado mole? Zašto se oko njezina lika muškarci okupljaju klečeći u molitvi na trgovima? Zašto čak i pripadnici drugih vjera u Mariji vide moćnu snagu i privlačnost pa rado dolaze u mjesta njezinih ukazanja? Zašto svako oskvrnuće Marijina kipa ili svetišta, kao što je to bilo kad je gorjela pariška katedrala Notre-Dame ili nakon incidenta koji se zbio nedavno u Međugorju, izaziva solidarnost mnoštva i poziva na obranu Majčine časti? To je stoga što čovjek zna i osjeća da je Marija utočište, a uz nju se osjeća sigurnim upravo zato što zlo ne podnosi biti u njezinoj prisutnosti. Čovjek hita Mariji da se barem nakratko spasi od udaraca Zloga u ovom svijetu, znajući da Sotona ne podnosi njezinu blizinu čovjeku. Ne podnosi zato što mu je u kozmičkom smislu ta ponizna i naizgled obična nazaretska djevojka uspjela svojim potpunim predanjem Božjoj volji upropastiti naum da uništi čovjeka. U Marijinoj je blizini stoga uvijek prisutno čitavo nebo sa svojom sigurnošću.
Sotona zbog svega toga – jer je slabić – ne podnosi biti u Marijinoj blizini. Predaja ne svjedoči da je nečastivi bio kod njezina bezgrješnoga začeća u obitelji svetih Ane i Joakima; Sveto pismo svjedoči da ga nije bilo ni kod Isusova utjelovljenja u nazaretskoj kućici; nije ga bilo ni dok je rađala Isusa u Betlehemu; ni na svadbi u Kani Galilejskoj kada je posredovala pri prvom zapisanom čudu; ni na prikazanju u Hramu, ni kada ga je našla kada se kao 12-godišnji dječak Isus »izgubio« na hodočašću… Čak ga nije bilo ni pod križem kad su joj mrtva Sina predali u naručje. Vrhunac je pak Marijina životnoga puta njezino slavno uznesenje na nebo. Kakva li obrata: u pradavna doba jedan se sin svjetla pobunio i pao na zemlju kao knez tame, a jedna je žena dušom i tijelom uznesena na nebo i postala kraljicom neba. Zlo Mariji ne može ništa pa zato mnogi prikazi Majke Božje sadrže lik zmije koju Marija pobjednički satire svojom nogom. To ne znači da Majka Božja nije patila (znamo da joj je mač boli probo srce), nego da joj zlo ne može nauditi.
Zato je svako okupljanje vjernika o svetkovini Velike Gospe usporedivo s egzorcizmom, sa svojevrsnim istjerivanjem zloduha iz čovjekove i društvene blizine; ono je znak da svijet ne pripada Zlu i da Zlo ne pripada svijetu. Zato istinsku pobjedu čak ni u ratu ne mogu ostvariti oni koji imaju više naoružanja, nego samo oni koji traže Marijinu zaštitu i blizinu – poput hrvatskih branitelja i hrvatskoga naroda koji se u ratu obranio krunicom i molitvom.
U današnje doba kad zlo hara svijetom, počevši od moralnoga izopačenja čovjeka i društva, u doba kada su obiteljski odnosi na udaru, kada su toliki ljudi bolesni u duši i tijelu, kada čovjek sve više predaje svoju pamet »inteligenciji« strojeva, kada se zadire u samu narav ljudskoga bića kao muškarca i žene, i kada nad svijetom lebde nove prijetnje masovnim uništenjem, svetkovati Uznesenje Marijino na nebo postaje presudno. Bez pretjerivanja, to je pitanje života i smrti.
