Da je povijest učiteljica života, znali su već u doba Rimskoga Carstva, što se izražavalo izrekom: »Historia magistra vitae est.« Međutim prošlost se ne smije uljepšavati jer tada postaje laž, a ne učiteljica života. U Hrvata se povremeno događa da se u traženju bolje prošlosti pretjera, veličajući svojedobne austrijske i mađarske porobljivačke politike obnavljanjem aristokratskih običaja njihovih plemićkih i kraljevskih obitelji, kojima se Hrvate zapravo nastojalo germanizirati ili mađarizirati, a u Istri i Dalmaciji talijanizirati. Zato povijest treba poznavati kako bi se ne vrijeme moglo oduprijeti prikrivenim pokušajima odnarođivanja.
Tako se svojedobno, prije desetak godina, u Zaprešiću organizirala proslava »Plemićke mladeži«, a u Podsusedu su se događali »Dani Franje Tahija«. Slično je bilo i u slučaju kada je talijanski ministar vanjskih poslova došao u posjet Hrvatskoj te tom prigodom posebno pozdravljao »talijansku Istru i Dalmaciju«. Viktor Orban, donedavni predsjednik mađarske Vlade, opravdavao je držanje zemljovida velike Mađarske koja obuhvaća i velike dijelove današnje Hrvatske time da je to samo »povijesni« zemljovid. Sve su to političari u Hrvatskoj progutali bez odgovarajućih reakcija.
Za razliku od njih naši bi predci odmah uočili opasnost jer su trpjeli kao kmetovi, ali i kao slobodnjaci, pod vlašću feudalaca koji u većini nisu imali nacionalne svijesti, a ni milosti prema potlačenim sunarodnjacima.
Zato su se i dizale seljačke bune (Matija Gubec), koju je u krvi 1573. g. ugušio grof Franjo Tahy. Slična je zabluda i s posljednjom proslavom zvanom »Terezijana«, koja se reklamira kao carski program u Bjelovaru, kao najzabavnija carska priča središnje Hrvatske, sa sljedećim obećanjem: »Turisti i posjetitelji moći će osjetiti carsku atmosferu kroz carski vojni bal, svečanu carsku povorku, okuse Bilogore, brunch sa carskom svitom i još mnoštvo carskog gastro, zabavnog, kulturnog i kreativnog programa. Postanite dio carske svite 30. Terezijane!« Očito je da se izmišljaju tradicije kojih nije bilo, odnosno bilo ih je samo za povlaštene staleže, a ne za kmetove i raju.
Treba podsjetiti da ideja o staleškim podjelama vuče svoje podrijetlo iz daleke prošlosti i u vezi je s pojavom prvih država. Ipak staleži su nama razumljiviji kao tekovine feudalnoga uređenja. No nije li opasno žuriti se u budućnost s istodobnim traženjem uzora u prošlosti? Danas se ne mogu prihvaćati ista mjerila podjela jer nema dovoljno grofova ni baruna i sl.
Bit je ideje svih staleških podjela opravdanje i očuvanje podjela među ljudima na bogatije i siromašnije, podjele prema zanimanjima i društvenim slojevima kojima se određuju međusobni odnosi staleških skupina i njihov ukupan vrijednosni položaj u društvu. Naivno je misliti da će se nečija prava bolje ostvarivati u cehovima i sličnim staleškim organizacijama. Zapadne naprednije zemlje nemaju više cehova, hanza i gilda. To je za njih prošlost koja se ne vraća, za razliku od nekih u Hrvatskoj koji u nju srljaju.
U pozadini je strah od promjena jer neki su se zapetljali u političkim, klasnim, ideološkim, svjetonazorskim i drugim nerazumijevanjima, ali žele očuvati i povećati imovinske razlike.
Na kraju bi trebalo pitati naše političare, analitičare i razne druge mudroslove znaju li u kojoj se državi najduže zadržao latinski jezik kao službeni jezik u parlamentu. Teško da znaju.
U Hrvatskom je saboru od 13. stoljeća službeni jezik bio latinski. Dakle, svi saborski zapisnici, govori i svi dokumenti bili su pisani na latinskom jeziku. To je trajalo do 1809. godine. Zašto? Jer je čuvanje latinskoga jezika kao službenoga jezika u saboru bio jedan od načina obrane od germanizacije i mađarizacije. Zato bi se trebalo s više obzira odnositi prema prošlosti bez lažnoga veličanja običaja koji nisu bili naši.
