Ovih dana u našem se društvu puno govori o kreditima u »švicarcima« i vode se pravne bitke. Svaka čast na tome. Treba pomoći ljudima koji su izigrani. No još uvijek postoje među nama oni koji su bili ili jesu žrtve lihvarskih kredita, na koje su političari najčešće žmirili. Banke su jedna priča, ali nitko mi ne može reći da nema onih koji danas »na crno« ljudima u potrebi posuđuju novac s velikom kamatom da bi na kraju ljude kamatarili, i upropastili. Mislim da bi svećenici trebali više o tome propovijedati i na to upozoravati, a vi o tome pisati. Vjerujte mi, na svakoj nedjeljnoj misi u crkvi je barem jedan lihvar i jedna žrtva. Šutjeti o tome je skandalozno…
Možda jeste, možda niste u pravu kad kažete da na misama bude barem jedan »lihvar« ili jedna njegova »žrtva«. Ne možemo to znati. Ali smo sigurni u to da su svi koji dolaze na misu više ili manje grješnici potrebiti Božje milosti. No zahvaljujemo Vam što ste postavili to pitanje jer ne treba se umoriti upozoravati na izrabljivanje najsiromašnijih u našem društvu, koji su najčešće žrtva lihvarenja. U Glasu Koncila pisali smo češće o lihvi i lihvarenju, pogotovo u doba kada to nije bilo zakonski regulirano kao danas. O toj je temi dano i više intervjua, a podsjetit ćemo na to što je u razgovoru za Glas Koncila govorio tadašnji dekan Fakulteta društvenih znanosti Papinskoga sveučilišta »Gregoriana« u Rimu dr. Josip Jelenić. U dvadesetak godina nije se mnogo toga promijenilo. Protumačio je da se lihva u hrvatskom jeziku određuje kao uzajmljivanje novca onomu komu je to prijeka potreba, i to uz visoku kamatu. Izrazi »prijeka potreba« ili »nužda« i »visoka kamata« upućuju na zaključak da nije riječ o normalnim prilikama i redovitom postupku, nego o ponašanju koje nije ni pošteno ni legalno. U skladu s tim lihvar je osoba (može biti i institucija!) koja drugima pozajmljuje novac uz pretjerano visoku kamatu. Redovito iskoristi pozajmljivačevo teško ekonomsko stanje kako bi mu mogao nametnuti uvjete po vlastitoj želji i u vlastitu korist. Nije zato neobično da se i među ekonomistima takvo ponašanje smatra nedopuštenim i nepoštenim. Naime pitanja, probleme i rješenja vezana uz lihvu valja promatrati u okruženju slobodnotržišne ekonomije koja je kralježnica kapitalističko-liberalnoga sustava čije je djelovanje nužno vezano uz novac i razmjenu, kapital i ulaganje, trgovanje i zaradu.
Da je lihvarenje neljudsko i nemoralno, ne treba dokazivati. Ljudi i institucije koje su se ponašale na takav nedopušten način savršeno su slijedili liberističko-liberalnu logiku, to jest zaraditi što više i što brže. To je svojevrsni ekonomski makijavelizam koji ciljem opravdava sredstva: lihva je dopuštena ili štoviše opravdana ako vodi do brze i jeftine zarade. Takvo razmišljanje i djelovanje u potpunoj je suprotnosti s načelima kršćanske etike koja na prvo mjesto stavlja dostojanstvo osobe i u skladu s tim ističe kako ekonomska i novčana djelatnost moraju biti instrument promicanja ljudskosti, a ne postati svrha samoj sebi.
Nije da Crkva o lihvi samo propovijeda. Valja podsjetiti na primjer kada je Talijanska biskupska konferencija zatražila prije nekoliko godina od nadležnih vlasti hitne i odlučne mjere protiv mafijaškoga ilegalnoga kreditiranja. Podsjetimo i da Italija ima Nacionalno vijeće protiv lihvarenja. U Hrvatskoj, nažalost, takvo što ne postoji.
