Brojna pitanja muče čovjeka dok pokušava uspostaviti svoj osobni odnos s Bogom, uključujući i odnos, tj. vezu između svojih grijeha i bolesti. Neki će tako odveć jednostavno nastojati uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu između bolesti i grijeha. Pojedinac bi tako zbog osobnoga grijeha bio na neki način kažnjen određenom bolešću. I doista brojna iskustva pastoralnoga rada svećenika s narodom pokazuju da su takva promišljanja česta. Na to odgovara evanđelje četvrte korizmene nedjelje jer u svojem središtu ima upravo Krista kako ozdravlja čovjeka slijepca od rođenja. Čin njegova ozdravljenja biva tada povod diskusije o odnosu grijeha i bolesti.
No govoriti o izravnoj povezanosti grijeha i bolesti nije jednostavno te je svaka banalizacija toga odnosa promašena. Brojni su biblijski tekstovi Staroga zavjeta koji pokazuju kako izravne veze između ljudske grješnosti i ljudske bolesti nema. Dapače, čini se da bolest biva tek trenutkom u kojem se istinski kuša nečija vjera i pouzdanje u Boga. Svjedoči tomu starozavjetni patnik Job. Cjelokupni spis nastoji pokazati kako netko može patiti a da za to nije uopće kriv. Neke izravne veze između grijeha i bolesti vidljivo je tada da nema. Na jednak način tomu svjedoče brojni bolesnici po bolnicama diljem svijeta. Osobito je to slučaj dok se promatraju nevina djeca koja nisu ni sposobna griješiti jer još nemaju razvijenu ni svijest ni osjećaj za grijeh. Promatrati njih na odjelima pedijatrije mnogima biva izazov za vlastitu vjeru, a katkad i razlog da se od vjere odustane. Teret te stvarnosti najteže je nositi roditeljima koji noćima ne spavaju jer ih tjeskobno muči stanje njihove djece. Osim toga sigurno ih razdire negdje u podsvijesti i pitanje jesu li i oni nešto zgriješili pa im djeca trpe. Vrlo vjerojatno nisu te bi im to trebalo i reći u iskrenu i otvorenu razgovoru te im biti blizu i dati im potporu u trenutcima dok prolaze teške dane života gledajući kako im vlastita djeca trpe i bore se za život.
Ništa drukčije od promatranja bolesti malene djece nije ni promatranje supružnika ili članova obitelji, a možda i zagledanost u vlastiti zdravstveni karton. Pitanje koje poput noža razdire svačiju nutrinu jest: Jesam li kriv pa zato patim? Kažnjava li me Bog zbog moje grješne povijesti i lutalačkoga života u kojem sam bježao od sebe i bližnjih? Ni tada odgovor na pitanje nije jasan. Dapače, sve je samo ne jasan.
U trenutcima izgaranja čovjek progleda
No treba zastati te jednako tako biti pošten i reći da nekada bolest može biti posljedica nečijega lošega stila života i krivih životnih odabira. Tako bi se primjerice čovjek koji se neprestano alkoholizirao ili uzimao opojna sredstva poput droge ozbiljno mogao zapitati je li svojim slobodnim i voljnim načinom života svojemu životu ipak sam naudio. Jednako kao što bi se i čovjek koji je doživio psihičko izgaranje – što je postala suvremena bolest – mogao zapitati: Je li me moj život natjecanja i utrkivanja s drugima kako bih sebe dokazao i sebi namaknuo što više novca doveo do toga da sam jednostavno izgorio te više nemam motiv ni za što od onoga što sam do tada radio? Jer živjelo se, ali samo da bi se radilo. Zapravo premalo se istinski i iz duše živjelo jer se neprestano radilo. Djecu se nije imalo vremena viđati jer su tata i mama stalno morali stjecati još malo više novca i ugleda na poslu i u društvu. I tada u trenutcima izgaranja, i može se reći tvrdoga i teškoga udara od pod i prizemljenja, čovjek progleda.
Mislio je do tada da ima oči i vidi. Spoznaje da je bio slijep pored zdravih očiju. Živio je, ali uvijek za ono što će jednom doći, a nikada sada i u ovom trenutku. Uvijek sežući prema nečemu što tek ima doći, a bez imalo uživanja u sadašnjosti. Vodila se tako briga o mirovini, ali je iznenadna bolest sve promijenila. Jer otpočela je bitka za još koju godinu života više, a ne za ono što se mislilo da će doći za dvadesetak ili tridesetak godina. Spoznaje tada iskreni čovjek kako valja zastati i ispitati sebe o smislu sebe i vlastitoga postojanja na zemlji. O smislu dara života koji ima. Nije u ovaj svijet pozvan bez veze, nego s razlogom. Bog ga je pozvao i dao mu da živi. Da stvara i razvija. A on kao da s tim darom života jednostavno ne zna što bi jer mu uvijek neki crv sumnje ne da mira te on traži nešto više, a važno je samo jedno – biti i radovati se postojanju. Radovati se s radosnima, a plakati sa zaplakanima. Ljubiti i biti ljubljen. Živjeti iz duše, a manje iz stalnoga obzira i vodeći računa o tome što će tko reći. Tomu, čini se, ove nedjelje uči sam Krist jer darujući vid slijepcu od rođenja koji osobno nije ništa zgriješio ne mari za obzire, nego u središte stavlja čovjeka i njegovo dobro. Tu lekciju važno je naučiti ove korizme.
