Od svih zloporaba anđeoskoga imena najzornije su one obavještajne. Tako je britanska protuobavještajna služba MI5 sredstvo prisluškivanja građana ugašenim televizorima prozvala »Uplakanim anđelom«, a CIA svoj izviđački nadzvučni zrakoplov A-12 »Arkanđelom«. Najpoznatiji pak među špijunima anđeoskoga kodnoga imena je Mossadov »Anđeo«, dvostruki agent koji je »upozorenjima« na egipatski napad 1973. osujetio pravodobnu izraelsku reakciju. Sve to ipak nije strano biblijskoj misli. Tako pisac Jakovljeve poslanice jerihonske uhode naziva grčkom riječju za anđela i glasnika, a i Judita zna da je u tajnoj operaciji uz nju bio anđeo. Anđeli su u Svetom pismu doista ključni za brifiranje i dezinformiranje, enkripciju i kompartmentalizaciju, evakuacije i ekstrakcije, diverzije i neutralizacije, a primjer Rafaelova pseudonima Azarja svjedoči da su vični i prikrivanju identiteta. Stoga se anđeoskoj infiltraciji može pripisati i propast »Babilona velikoga, matere bludnica«.
»I onih deset rogova što ih vidje i Zvijer – oni će zamrziti Bludnicu, opustošiti je i ogoliti, najesti se mesa njezina i ognjem je spaliti«, odaje anđeo Ivanu kako će to đavolski sljedbenici zavarani vlastitom jednodušnošću »izvršiti naum« Gospodnji. Srednjovjekovni su umjetnici zarana zamišljali anđeosku radost nad uspjehom Božje subverzije. No tek se prva enciklopedistkinja u povijesti domislila i anđeoskoj umiješanosti u tu operaciju. Premda je njezina slikovna enciklopedija »Hortus deliciarum« (»Vrt naslada«) izgorjela tijekom Francusko-pruskoga rata, stotine crteža Herrad od Landsberga bile su toliko često kopirane da se očuvala i inačica njezine Bludnice. Makar su augustinsku opaticu budući naraštaji kudili zbog nesklapnosti proporcija i perspektiva, na »Kazni Babilona« one govore i snažnije od umjetničina osjećaja za tkanine i pokrete: anđeli Bludnicu ubadaju golemim kopljima, ali kao da i sami vrh njih plešu.
Iako je Omobono Tucenghi bio jedan od najbogatijih trgovaca tkaninama u Cremoni, supruga ga je vazda mogla podbadati jer joj nije ostavljao novca ni za obične plesne haljine. Razlog tomu ipak nije bio angažman u kakvoj tajnoj operaciji: talijanski svetac – koji je skončao godinu nakon alzaške opatice, 1197. – redovito bi blago stečeno koliko unosnim zanatom toliko i savjesnim poslovanjem namah preusmjerio siromasima kojima je doista pripadalo. I sam je namjesto mekušastoga ruha nosio košulju od kostrijeti, a za dobrobit sirotinje odricao se i uroda obiteljskoga vinograda. No Homobonovu prvenstvu među svetim talijanskim laicima i pučkoj jedinstvenosti među srednjovjekovnim svetcima nije presudilo tek svakodnevno slušanje mise raširenih ruku, nego i razoružana riječ vična medijaciji i deeskalaciji političkih trvenja. Tko ga je tomu obavještajnomu umijeću mogao naučiti osim anđela, uz koje je pjevajući »Slavu« i izdahnuo?
