»Šaka duše, a pogan ko vrag«, opisat će Bunjevci škrta i pakosna gazdu. Premda Sveto pismo ne škrtari na primjerima zloduhe poganštine, šurovanje s đavlom nije tek poganska opačina. Iako Pavao zna da »idol nije ništa na svijetu«, ipak upozorava da pogani zaneseni nijemim idolima »vrazima žrtvuju«. No Židovi su u poklonstvo »bozima naroda« zastranili odmah po izlasku iz Egipta: budući da »žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu« umjesto da kazuju »poganima Gospodnju slavu«, Gospodin ih učini »ruglom po svim zemljama« čije su »idolske gadove« i »ništavne kumire« štovali, zavedeni »opakim ljudskim umijećem« i »jalovim djelom slikarskim«. Apostolske egzorciste Krist stoga šalje i Židovima i poganima: i premda ih potonjima šalje u šesterostruko većem broju, od osam pojedinačnih egzorcizama zabilježenih u Novom zavjetu tek su tri oslobođenja poganâ. Među njima se ističe jedini izgon zloduha »na daljinu«, iz Sirofeničankine kćeri.
Čitatelja Markova ili Matejeva izvještaja osupnut će i oštrina Kristova odbijanja i oštroumnost ženina odgovora, ali lako će mu promaknuti posebnost opsjednuća – jer ono se u prizoru i ne pojavljuje. Makar je Kanaankina kći »teško opsjednuta«, njezin opsjedatelj zadovoljava se time da je drži »u postelji«. Doda li se tomu i izostanak spektakularnih »manifestacija« izgona, lako je pojmiti zašto su slikari peti Kristov pojedinačni egzorcizam uglavnom preskakali. Znakovito je da to nije učinio njemački slikar čija renesansna djela povijest umjetnosti uglavnom preskače jer se na slike potpisivao jednako kao i znamenitiji mu otac: serafskim znakom krilate zmije. Lucas Cranach mlađi na ulju na drvu »Krist i Kanaanka« u panoramskom je kadru po dijagonali razmjestio tri čina evanđeoskoga zbivanja. No najfilmičnija je upravo minijatura opsjednute: za tijelom lišenim prepoznatljiva ženskoga obličja u zrak joj se podiže i čitava postelja.
Bilo bi očekivano da čovjek preko kojega prijeđe jaram volova izgubi ljudsko obličje. No siromašni pastir Felice Porri nakon takve se nezgode sa zemlje podigao neokrznut. Talijanskomu svetcu – kojega je mlađi Cranach 1586. za godinu »preskočio« u vječnost – ta je manifestacija anđela čuvara bila znamenom da pristupi kapucinima, ali i uspomenom koju je obnavljao kad god bi postavljao vola u jaslice siromaške ćelije odakle se noću iskradao na molitvu raširenih ruku pred Raspetim. Poruge s takve prostodušnosti sveti je Feliks Kantalicijski primao s uzvikom koji će postati nadimak – Deogratias. A zahvalnost brata »Boguhvale« njegovu je prosjačku kesu učinila bezdnom iz kojega su siromašna djeca uz plodove zemlje crpila i plodove duha: plesove i igrokaze, bajke i pjesme. Gdje ima duha, ima i duhovitosti: »Znam samo šest slova: pet crvenih, to su rane Isusove, i jedno bijelo, a to je Majka Božja.« Puna šaka brade i za anđela.
