Sudeći po mnoštvu pjevača koji su se proslavili »anđeoskim glasom«, lako bi se zaključilo da anđeoski glas i ne znači mnogo. No Crkva je o njemu ipak mnogošto rekla glasom svoje naučiteljice sv. Hildegarde iz Bingena. Ne samo da glasovi anđela »svjetliji od sunca, mjeseca i zvijezda, ljepši od glazbe sfera« tvore »bogatiji sklad od zvukova svih drugih živih stvorenja«, nego se i »u borbenom poretku« poput »rijeka žive vode« laćaju borbe »protiv zmaja crnine«. Ne će stoga začuditi što je i đavlu nakon pada iz glasa nestalo sve muzikalnosti. No najviše iznenađuje Hildegardin opis »neopisivoga zvuka« »divnih glasova« kojim anđeli »iskazuju silnu radost zbog čudesnih djela«: oni »ječe kao vrlo glasna trublja«. To pokazuje svu biblijsku vjernost Hildegardinih viđenja. »Trublja velika« Kristova dolaska već je kod Pavla poistovjećena sa žamornim glasom arkanđela, a i većina anđela koje Ivan u Otkrivenju susreće ječi »iza glasa«.
»Ovamo! Skupite se na veliku gozbu Božju da se najedete mesa kraljevâ!« Silina poruke koju anđeo što »stajaše na suncu« razglašava »svim pticama što nebom lete« objašnjava zašto je tek jedan slikar irskoga romantizma prikazao njegovu silnu veličinu. Među »golemim iluzionističkim platnima« Francisa Danbyja s »velikim, tmurnim i fantastičnim temama« osobito mjesto zauzima apokaliptični ciklus, u kojem na »Prizoru iz Otkrivenja« obzor zakriva divovski anđeo. Blijeda duga i providni oblaci svjedoče da je slikar uljem sjedinio anđela »što stajaše na suncu« s anđelom čije je »lice kao sunce« Ivan vidio u ranijem viđenju. No naspram anđelove veličine umjetnik koji se iz hobija bavio brodogradnjom njegov je glas na »poetičnom pejzažu« tek nagovijestio konturom usta. Ipak, tko zapazi rumenilo minijaturnoga sunca na zapadu shvatit će da Danbyja nisu uzalud hvalili zbog »svečana razmatranja«: anđelov glas svjetliji je od sunca!
U imenu Lucije Yi Zhenmei Sunce se Zapada doslovce sjedinilo s ljepotom Istoka. No prvi dio imena japanske svetice – ubijene 1862., godinu nakon smrti irskoga romantičara – nije uzalud nagovijestio i »vjernost«. Već sa 12 godina Lucija je djetinji zavjet djevičanstva od zaruka koje su joj nametnuli roditelji obranila glumeći da je skrenula s uma. Unatoč vlastitomu obraćenju s budizma na kršćanstvo roditelji su imali i drugih razloga da je sumnjiče za bezumnost: na klevete koje je u njezinu rodnom kraju izazvao boravak kod misijskih sestara osujećen bolešću nije željela uzvraćati, a novac kojim joj je za kateheze zahvaljivao župnik nije željela primati. Možda ju je zato rodbina uzalud i odvraćala od ponovnoga ulaska u samostan i misionarenja po japanskim selima, zbog kojega je primila osudu na odsijecanje glave. Tek kad su je pokušali razodjenuti, svetica je povikala na svoje mučitelje. Tko ne bi poslušao glas anđela?
